Marija Šmanja, žena s fotoaparatom koja svijet vidi ljepšim očima

Svijet kroz objektiv fotografa nudi drugačiju perspektivu, ali i zapažanja. Imali smo je iz muškog ugla, kada smo razgovarali sa Midhatom Poturovićem, a sada smo pronašli Mariju, koja nam je odlučila pokazati kako on izgleda iz ugla žene. Govorila je o ljepoti žene, ali i fotografije, svojim počecima i dala savjete mladim fotografima. Marija Šmanja za Lolu.

Kada i kako se rodila ljubav prema fotografiji?

Sasvim slučajno. Prije 7 godina tokom boravka u Japanu kupila sam foto-aparat. Nisam znala ništa o fotografiji i kolegi sam dala novac da kupi koji god aparat on smatra da je dobar za taj iznos. Nije me baš pretjerano zanimalo. Koristila sam aparat, pokušavala da razumijem podešavanja, da fotografišem vodopade, prirodu ali ništa ozbiljno.

Oko dvije godine kasnije, zbog zdravstvenog stanja nisam mogla da napuštam kuću, i tada sam razmišljala o tome šta bih mogla da radim, čime da se zanimam. Počela sam učiti fotografisati ono što mi je bilo dostupno, hranu, proizvode. Kolega kojeg sam spomenula je kupio Olympus e520, koji je, recimo, poluprofesionalni aparat i koji mi je zadao dosta glavobolja, ali me je istovremeno primorao da učim jako puno da bih prevazišla njegove nedostatke.

Tvoje fotografije nerijetko predstavljaju žene. Kako su one predstavljene u svijetu i kako ih ti predstavljaš?

U svijetu koji sam ja izabrala da posmatram one su lijepe, posebne, senzualne, strastvene, emotivne, jake… Svakodnevno ih gledam u divnim izdanjima kroz objektive fantastičnih fotografa.

Ja lično se trudim da predstavim „ono nešto neopipljivo“ što mogu da mi daju oni koji staju ispred mog objektiva ili da ispričam priču ili da prikažem emociju, da podstaknem onog koji gleda da krene razmišljati da u fotografiji ima više od onog da je „dobra fotografija dobra samo zato što je slikana sa dobrim foto-aparatom“.

U čemu je istinska ljepota žene, ali i fotografije. Možeš li izdvojiti neku posebnu?

U sposobnosti da zainteresuje, da zadrži pažnju, navede na dodatno razmišljanje. Mnogo je lijepih žena i lijepih fotografija koje estetski zadovoljavaju sve kriterijume, ali je mnogo manji broj onih koje su nešto više od toga, izazivaju reakcije i ostavljaju utisak.

Ne mogu izdvojiti neku posebnu fotografiju, svoju ili nekog drugog fotografa, previše ih je koje su mi drage ili im se divim zbog nečega.

Vjeruješ li da se fotografijom može uticati na društvo, pomagati, razvijati ideje i doprinositi?

Vjerujem da se bilo kojom umjetnošću može uticati na društvo, pomagati, razvijati ideje i doprinositi. Moram vjerovati. Istina je da su rijetki oni čiji je uticaj revolucionaran ali ih ima, bilo ih je i biće u budućnosti.

Uticaj onog što ja radim nije izuzetan, veliki, niti nešto specijalno značajan za društvo, ali se ja osjećam da doprinosim kad dobijem divnu, iskrenu reakciju na neki moj tekst ili fotografiju.

 Kako pronalaziš inspiraciju i vraćaš li se nekim mjestima, ljudima i događajima kroz objektiv?

Inspiracija dođe kad razmišljam o emocijama, pričama, ljudima, posmatrajući svjetlo svuda gdje krenem. Nekad sama dođe, bez planiranja, razmišljanja, u najneobičnijim situacijama.

A da, neka mjesta, ljudi i događaji mogu mnogo puta inspirisati, nekad se vraćam.

Htjela bih ovde spomenuti vajarku Sofiju Naletilić Penavušu iz Hercegovine. Za nju mislim da nam svima može biti inspiracija i između ostalog primjer toga da nikada nije kasno da se ostvarimo u nečemu što je u nama. Sofija nikada nije išla u školu, sama se opismenila, udala se pa ostala udovica, odgajala djecu i unuke i bavila se poljoprivredom skoro čitav život, da bi počela stvarati svoju umjetnost u 64.oj godini.

Kaže se kako fotografija ili slika govori 1000 riječi, šta bi tvoje fotografije rekle umjesto tebe?

Ne znam da li ja mogu dobro odgovoriti na to pitanje. Ja znam šta želim da kažem ali da li sam to uspjela reći ne mogu znati, jer ne mogu biti dovoljno objektivna kad je moj rad u pitanju. Kaže se isto i da je ljepota u oku posmatrača, tako da više volim da čujem odgovor od onih koji gledaju moj rad.

Uglavnom dajem smjernice tonovima, bojama, pozom i ostalim fotografskim elementima, ali ostavljam slobodu interpretacije posmatračima moje fotografije. Tako fotografija živi mnogo više života nego što joj ja mogu dati.

Može li se živjeti od bavljenja fotografijom i savjetuješ li drugima da to shvate kao poziv ili hobi?

Mislim da se može živjeti od onog što se voli, generalno, ne samo  vezano za fotografiju. To podrazumijeva i ogroman napor, rad, psihička, finansijska, vremenska ulaganja. Nažalost, u našim uslovima sve je malo teže, trebaju se mnoge kockice složiti, ali je izvodljivo. Hoće li se shvatiti kao poziv ili hobi zavisi isključivo od sobe do osobe i šta oni sami za sebe žele.

Šta bi poručila onima koji počinju da se bave fotografijom?

Rekla bih im da je najbolji foto aparat upravo onaj kojeg imaju u ruci. Da uče više a manje razmišljaju o boljoj opremi. Da proučavaju radove drugih fotografa ali da ostanu svoji i posebni. Fotografija je divan i hobi i zanimanje. Nemojte zaboraviti uživati.