LjudiRadoznala Lola

Znate li da se ovako nešto muškarcima nikad neće desiti? Nikad.

Koliko puta ste osjetile na sebi oči, koje niste željele? Koliko puta ste odlučile prećutati ili ne čuti komentar iza svojih leđa? Koliko puta ste se stresle od pomisli šta bi se moglo dogoditi, a onda brže-bolje odgurale tu misao…

Priredila Maja Mihajlović

Koliko puta ste osjetile na sebi oči, koje niste željele? Koliko puta ste odlučile prećutati ili ne čuti komentar iza svojih leđa? Koliko puta ste se stresle od pomisli šta bi se moglo dogoditi, a onda brže-bolje odgurale tu misao i produžile ulicom, vraćajući se iz grada?

Svaka žena vjerovatno zna o čemu pričamo. I vjerovatno će razumjeti i svaku rečenicu koju je zapisala jedna djevojka jednog dana, kada je samo željela popiti čaj u kafiću.

Stajala sam u redu, razmišljajući da li da naručim srednji ili veliki čaj, kad je u sekundi muškarac iskočio ispred mene. “Mogu li da vam pomognem?”, upitala je šankerka. “Ooo, može i te kako, imaš ono što mi treba”, odgovorio je onim jezivim tonom. To me trglo iz mog unutrašnjeg dijaloga oko čaja i natjeralo da upitam djevojku da li poznaje tog čovjeka. Naravno da ga nije poznavala, ali jasno je zašto sam to upitala. Djevojci je bilo očigledno strašno neprijatno dok ju je muškarac, na putu ka izlazu, odmjeravao govoreći: “Dobra si.”

street

Pogledale smo se. Razumjele smo se. Klimnula sam glavom, onako kako to žene urade u znak solidarnosti, kada primjete neželjenu seksualnu insinuaciju muškarca, ono klimanje glavom i pogled koji kaže: “Dođavola, zar opet ovo?”

Muškarci iza nisu primijetili ove poglede i pokrete ili su ih smatrali reakcijom na uskakanje u red nekog neprijatnog čovjeka i slučajnu nezgodnu situacije. Šankerka i ja smo znale više i bolje od toga. To nije bilo slučajno, to nije bilo rijetko. Žene to znaju.

Svaka žena nauči da očekuje, čak i prihvata ovakve interakcije na dnevnom nivou. Odlazak u kupovinu, naručivanje kafe, piće u kafiću ili boravak na radnom mjestu – prepoznajemo ovakvo ponašanje i naučimo da prelazimo preko toga.

Otpila sam gutljaj svog čaja, otvorila Tviter na telefonu i prva stvar koju sam ugledala bio je tvit moje koleginice s posla: “Da se nosi dođavola svaki muškarac koji je dobacio za mnom danas i natjerao me da mrzim plavu haljinu. Osjećala sam se dobro u onom što sam obukla, dok nisam izašla vani i dok niste počeli komentarisati.”

Odgovorila sam joj, prepričavajući ukratko šta se upravo desilo. Na to mi je odgovorila moja druga koleginica: “Hej, djevojke, mene su jutros pratili u stopu u prodavnici. Mogu li da se pridružim ekipi koja će da zabrani muškarce?”

photo-1428908200541-d395094cc816

To me je natjeralo da se zamislim kako je ovo posebno iskustvo, koje dijelimo sve mi širom svijeta. Sve mi, gdje god bile, konstantno osjećamo da nemamo prostor, da nemamo slobodu. Taj osjećaj nije uvijek jasan, jer je filtriran kroz različite identiete – rasu, seksualnu orijentaciju, mjesto – ali je univerzalno za sve to što je taj osjećaj inherentno stran gotovo svim muškarcima (svim bijelim strejt muškarcima).

Muškarci u našim životima ne primjećuju napade u, naizgled usputnom, pogledu na ulici, “Hej mala” u prevozu, “Puši k…. ” na Tviteru.

Naši muški prijatelji ne čitaju naše menšne na Tviteru, a dobacivanja prestaju kada su oni u našem društvu, jer muškarci koji ne poštuju žene, poštuju muškarce s kojima su i ne petljaju se s njihovim “vlasništvom.” Naravno, oni i dalje upućuju poglede, ali muškarci s kojima smo ne znaju ništa o Pogledima.

Oni nemaju predstavu kako je kada vam tijelo skenira osoba u prolazu, tjerajući vas da zakopčavate jaknu i skrštate ruke. Oni ne znaju koliko se to često dešava i da svaki ovaj pogled, koji se nadovezuje na neki prethodni, prisiljava da smo pod stalnom prosmotrom, pod nadzorom njihovih očiju, neprestano podsjećane da, za njih, naša konačna vrijednost i dalje leži u privlačnosti naših tijela.

I nije čudno da je članak, koji je novinarka Liza Beklin napisala o neprimjerenom komentaru Donalda Trampa, prozvan smiješnim i beznačajnim, a na njenom Fejsbuk zidu su pisani komentari, to jest muška pojašnjenja, poput: “Ne mogu da vjerujem da se i dalje sjećaš toga, nakon svih ovih godina. Očigledno nisi bila ugrožena, a to je bilo obično dobacivanje moćnog muškarca, koji voli da juri žene.”

girls

Muški komentari (nažalost i ženski) su sve “izanalizirali”, prevrnuli i odbacili bilo kakvu ozbiljnost Lizine priče, jer šta? Nije joj bilo ništa, ništa se nije “zapravo” dogodilo. Upravo što to ne znači ništa ljudima oko nas, pokazuje da naša kultura dozvoljava muškarcima da se tako ponašaju, da osjećaju da imaju pravo na ženska tijela, da im ona na neki način pripadaju, što upravo, u krajnjem i najgorem slučaju, vodi da ih napadnu ili čak ubiju.

A žene uvijek znaju da dobacivanje muškarca koji ima moć nikada nije SAMO dobacivanje, traženje da se “nasmiješi” od strane nepoznatog muškarca nikada nije SAMO traženje osmijeha i da pogledi koji nas prate niz ulicu mogu u svakom sekundu da postanu mnogo više od SAMO pogleda. Čovjek iz kafića nije bio izuzetak. On je bio pravilo.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije