Ljudi s olovkama

Aldijana Mustafić: Na raskrsnici života

Došla je jesen. Dani prohladni, praćeni jutarnjom maglom. Sami pomisao na hladnoću vani, Dijani se nije dalo izlaziti iz kreveta, iako je znala da je pred njom važan dan. Odraz svog lika, vidjela je u ogledalu, onako zadovoljna svojim dnevnim…

Ljudi s olovkama

Došla je jesen. Dani prohladni, praćeni jutarnjom maglom. Sami pomisao na hladnoću vani, Dijani se nije dalo izlaziti iz kreveta, iako je znala da je pred njom važan dan.

Odraz svog lika, vidjela je u ogledalu, onako zadovoljna svojim dnevnim lookom. Ruž?

Da li uistinu da stavi ponovo bordo ruž ili pak neki diskretniji.

U svojoj mladosti stavljala je tu bordo boju tri puta na usne, prvi put dok je jela trešnje, pa onako kao mala „nakarminila“ usne. Vidjela na TV-u, to svi rade. Tog dana je dobila batine od stare majke. Drugi put nije imala sreće sa vinom, kad ga je na prvom sastanku s momkom prosula po haljini. I svakako nadala se trećoj sreći, kada je stavila bordo ruž na svoje usne prilikom razgovora za posao, tad joj je propala prilika za zaposlenje, jer je tad već njena generacijska kolegica sa fakulteta, uveliko radila na tom radnom mjestu.

Ipak nakon godinu dana, upravo danas ide na razgovor u istu firmu.

„Dijana zakasnićeš na sastanak, požuri se“, čula je mamin glas iz hodnika.

Ipak je odabrala ljubičasti ruž za današnji sastanak, jer se bar s njim osjećala samouvjereno.

Brzo je uhvatila prvi bus koji je naišao.

fb_img_1477856683358Stigavši u firmu, primjetila je kako je ipak sama čekala. U međuvremenu vrata su se otvorila i sekretarica je pozvala da uđe. Direktor je čekao. Razgovor nije dugo trajao, rečeno joj je da već danas može početi sa volontiranjem.

„Čuj volonterski angažman, a ne ugovor o radu“, ponovila je onako za sebe.

U društvu sekretarice uputila se prema susjednoj kancelariji.

Otvorila je vrata i ugledala svoju kolegicu sa fakulteta, baš onu istu koju je srela prije godinu dana. Pozdravile su se.

Asja je ustala, gledajući kroz prozor prozborila: „Znaš Dijana ja sam te predložila za ovo radno mjesto, ja sam tu još 15 dana. Biću iskrena, prvi put kad si bila na razgovoru za posao, pozvana si kao i ostali tek kako bi se ispoštovala zakonska procedura. Ja sam već radila na ovom radnom mjestu“.

Ipak nakon godinu dana, upravo danas ide na razgovor u istu firmu.

Dijana je nijemo gledala u nju, lijepu i dotjeranu kao i uvijek.

Nije je to priznanje iznenadilo, jer je u državi to već poznata taktika.

Potom je nastavila.

„Dijana, uistinu ja i ti nikad nismo bile kolegice znaš i sama, pa ću pokušati da ti kažem nešto o sebi“, rekla je to uz blagi osmjeh, a potom im naručila kafe.

Uz miješanje kafe Asja je premotavala film u glavi od prije pet godina: „Kad sam upisala fakultet znala sam da ću ga jednog dana završiti, tačnije da će mi u tome pomoći moj otac. Vjeruj mi da sam vrlo malo učila, a više mi pomagao moj imućni otac oko ispita ukoliko bi izlazila više puta. Biću iskrena prema tebi, ja sam u životu imala sve što sam željela. Živjela sam pod staklenim zvonom svojih roditelja. Nikad nisam saznala u životu kako je to kad nešto nemaš, ne možeš sebi nešto priuštiti, ne možeš otići negdje na put ili ljetovanje, jer sam u životu najviše imala novaca, a jako malo roditeljske ljubavi. Kupovali su me parama, tako da ja baš i ne znam kako je odrastati u toplini doma. Nikad nisam osjetila istinsku toplinu roditeljske ljubavi, ali to ne znači da su me zanemarivali. I ovaj posao otac mi ‘kupio'”.

Dijana je nepomično gledala u Asju ne shvatajući iz kog razloga priča o svom životu. Na njenom licu je pročitala kao da je htjela razumijevanje, koje nikad nije imala. Kao da sve ono što je skupljala u sebi, sad  dobila priliku da ispriča strancu.

Asja je ustala, gledajući kroz prozor prozborila: „Znaš Dijana ja sam te predložila za ovo radno mjesto, ja sam tu još 15 dana. Biću iskrena, prvi put kad si bila na razgovoru za posao, pozvana si kao i ostali tek kako bi se ispoštovala zakonska procedura. Ja sam već radila na ovom radnom mjestu“.

Asja je otpila gutljaj kafe i nastavila s pričom, kao da je pročitala njene misli.

„Garant se pitaš što ti ovo sve govorim. Ja vjerujem, obzirom da si iz manje sredine, da si ti imala mnogo ljepše djetinjstvo. Prije par dana sam dala otkaz na ovo radno mjesto. Odradila sam pripravnički, a sad odlazim“.

„Gdje odlaziš? Znaš kako je teško pronaći posao“, napokon je prekinula Dijana.

Asjinim licem prođe blaženi osmjeh.

fb_img_1477857271698„Upoznala sam momka iz Njemačke. Udajem se i odlazim odavde. Pronašla sam napokon toplinu i ljubav bez koje sam živjela sve godine. Ipak ne zamjeram roditeljima, voljeli su me na svoj način, ali ja ipak ne želim svojoj djeci takvo djetinjstvo pružiti. Od kako sam ga upoznala, shvatila sam da nije sve u novcu. Iz tog razloga sam i dala otkaz i direktoru predložila tebe na ovu poziciju. Možda nismo imali najbolji i blizak odnos tokom studiranja, ipak si mi ostala u sjećanju kao lijepa, povučena i skromna djevojka. Možda se ne sjećaš, ali ja da, kad si mi na prvoj godini fakulteta pomogla na ispitu. Dobro se dobrim vraća“.

Dijana je onako zamišljeno posmatrala, nije znala sta da kaže. Znala je ona da novac i blještavilo nije oličenje sreće i ljubavi, tako su je učili njeni roditelji, nego oličenje hladnih ljudi, što joj je ujedno potvrdila i Asja sa svojom životnom pričom. Dijana kroz odrastanje imala je ljubav, upravu onakvu koju nije imala Asja, ali nije bila iz bogate porodice i sama je zarađivala, kako bi završila fakultet na vrijeme.

Dijana je nepomično gledala u Asju ne shvatajući iz kog razloga priča o svom životu. Na njenom licu je pročitala kao da je htjela razumijevanje, koje nikad nije imala. Kao da sve ono što je skupljala u sebi, sad  dobila priliku da ispriča strancu.

Ustala je, pozdravila se s kolegicom i rekla da će razmisliti o ponudi za posao i svakako zahvalila joj se na preporuci.

Nakon neočekivanog dana, te životne priče sa kolegicom, vratila se kući umorna. Dok je ispružena ležala na krevetu, razmišljala je o današnjem razgovoru.

Kao mala, mislila je kako je sve u novcu, jer bogati ljudi mogu sve kupiti. Ipak pokazalo se suprotnim, što je dokaz današnji razgovor. Sjeća se dok je pohađala fakultet, većina njih je željelo da bude u Asjinom društvu. Bila je djevojka koja je živjela na visokoj nozi, barem tako su je opisivali. Momke je vrtila oko malog prsta, a i ljepili su se, ne toliko za nju i njenu ljepotu, koliko za njen auto, njeno razbacivanje s novcima i njenu garderobu.

Pitala se da li bi Asja bila sretnija da je živjela sa njenim načinom života, nije mogla procijeniti. Ako ona nije bila sretna u tom raskošu, kako bi tek onda bilo, da je živjela njenim životom.

Njeni roditelji cjeli život su živjeli skromno, imali su dovoljno da nju i brata školuju. Bila je najbolji učenik i u Gimnaziji. Brat je bio stariji, prvi je upisao fakultet, očeva plata nije mu bila dovoljna, tako da je ona smatrala da fakultet nikad upisati neće. Ipak, njena stara majka je rekla ocu da prodaju komad zemlje, kako bi od tog novca ona se školovala. Rekla je da žensku djecu treba školovati, kako u životu ne bi obavljala fizičke poslove. Imala je stara majka životno iskustvo, devet kćerki, očito je kroz njihove živote vidjela da je potrebno žensku djecu posebno školovati.

img_20161030_210153Njeno školovanje kroz četiri godine fakulteta, prošlo je uspješno samim tim što je bila student generacije. Sve je završavala u roku. Stipendiju nikad nije dobila, iako je aplicirala svake godine. Ali zato su dobivali oni koji su jednu školsku godinu, pohađali dvije godine.

Pade joj na um kad je otac nju sa prtljagom doselio u grad u kojem je trebala studirati, bila je jesen, lišće opalo baš kao i danas, a on onako ozbiljnim glasom rekao joj, ukoliko ne bude učila i završila fakultet da će je zaposliti u komunalno preduzeće, da kupi smeće. Te riječi duboko su joj se urezale u sjećanje i uvijek se trudila da bude uzor roditeljima, da položi sve ispite na vrijeme, a ujedno kako se ne bi vratila kući i nastavila sa obnašanjem poljoprivrednih poslova.

Dok je studirala nikad preko ljeta nije odlazila na more ili  ljetovanje. Početkom akademske godine, većina studenata se hvalilo gdje su putovali i ljetovali. Ona nije imala svoju priču s ljetovanja. Imala je doduše samo onu koju njenu vršnjaci ne bi razumjeli, sve da im je i pričala. Ti silni poljoprivredni poslovi, kopanje bašte, žetva pšenice i drugi ustaljeni poslovi na selu. Njeno i ljetovanja njenih kolega su se razlikovali, jedino se nisu razlikovali po boji tena. Na kraju se ipak nije žalila, ni kad danima nije imala marku u džepu kao student. Džeparac je znala zaraditi i sa šivanjem. I tako upravo zahvaljujući staroj majki, danas je svoj čovjek.

Pitala se da li bi Asja bila sretnija da je živjela sa njenim načinom života, nije mogla procijeniti. Ako ona nije bila sretna u tom raskošu, kako bi tek onda bilo, da je živjela njenim životom.

“Da svoj čovjek, koji stoji na raskrsnici života”, ponovila je onako za sebe. Šta uraditi? Danas joj je ponuđen posao, doduše volonterski tri mjeseca. I još probni. Ili ići u Evropu, gdje ju je čekao pravi posao, te uz to još stipendija za postdiplomski studij. Znala je već odavno da bosanskohercegovačke intelektualce prisvajaju strane zemlje, neće biti prva ni posljednja koja odlazi. Žalosno je što je primorana da gradi budućnost daleko od kućnog praga. Ima tek nekoliko dana za odluku…

Subota, osvanuo je prohladni kišni dan.

„Dijana požuri se čeka nas nekoliko sati duge vožnje“, vikao je otac iz dvorišta, dok je trpao kofere u auto.

„Stići ćemo. Tako si me požurivao prije pet godina kad si me prtljao na studij, pa smo stigli“, dobacila je ocu uz smjeh.

Zamagljena stakla brisala je rukom. Prošli su kraj hotela „Bosna“. Bijela velika limuzina je stajala parkirana na njoj natpis „just married“.

„Zbogom Bosno i Hercegovino, sretno nam u Evropi“ prošaputala je.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije