„Kakva je svrha dati čovjeku krila, ako mu je dato i korijenje koje ga veže za zemlju“, bilo je prvo pitanje moje učenice kada sam joj pokazala figuru. Njena pojava djelovala je više apatična nego uznemirena, u kontrastu sa riječima…
„Kakva je svrha dati čovjeku krila, ako mu je dato i korijenje koje ga veže za zemlju“, bilo je prvo pitanje moje učenice kada sam joj pokazala figuru.
Njena pojava djelovala je više apatična nego uznemirena, u kontrastu sa riječima koje su kuljale. Tako poznato.
Nisam odmah odgovorila pustivši da još malo razgleda čovjeka koji je do pasa bio anđeo sa velikim raširenim krilima, a od pasa naniže, na njeno veliko čuđenje i uzdisanje, nastavljalo se stablo koje se završavalo korijenjem. Tad izusti jedva čujno:
„Umrijeće ako poželi da leti… A ako riješi da nikad ne prekine korijenje biće zauvjek tužan jer je dobio tako divna krila koja nikad neće moći da iskoristi. Oh, profesorice, pa ja bih najradije nestala kao da me nikada nije bilo, najradije bih se pretvorila u prah, bila neko drugi. Vi ne znate kako je teško živjeti u toj kući. Svake večeri otac dođe pijan, svađa se i galami kako smo mu mi za sve krivi i da bi imao bolji život da nije upoznao moju majku. Zadnji put je rekao i da smo mu mi, djeca, naročiti teret, jer da nema djecu otišao bi nekuda. Htjela sam da ga pitam zašto to ne učini jer ionako ništa ne radi niti nam donosi novac u kuću pa bismo bili mirniji, ali me mater povuče za rukav. Ona stalno ćuti i sve prihvata. Zar ne bi bilo bolje biti neko drugi ?? Zar ne bi, profesorice? Kako da budem ja ja u svemu tome ?“
***
Kada bih u nekom razgovoru iznijela činjenicu da smo se često selili i da sam nekoliko puta mijenjala osnovnu školu obično bi me pitali ljudi, naročito stariji: „Danijela, je li tvoj otac vojno lice?“
Sa svojih osam godina govorila sam da jeste. Pa sam to isto govorila i sa 12, a i sa 15 ponekad. Nekako sa 11-12 godina to mi je prolazilo bez teškoća i bez mnogo potpitanja. Pa čak i kada bi potpitanja uslijedila vješto bih razgranala priču o mom tati i bila je toliko ubjedljiva da sam i sama neko vrijeme vjerovala u nju. Jer niko ne bi vjerovao da se moj tata sa cijelom porodicom selio kroz nekoliko gradova zato što mu nigdje nije bilo dobro i ni jedan posao nije uspio zadržati. Vojno lice je mnogo bolja stvar. Ubjedljivija.
Sa 15 godina nekoliko puta sam rekla da mi je otac arhitekta. To zvanje mi je sada zvučalo mnogo moćnije od toga za šta sam u tom periodu života smatrala da je vojno lice. Naročito jer sam čula da arhitekte zarađuju gomilu novca. Najuzbudljivije u svemu tome nalazila sam da mi je ipak bio sam naziv zanimanja a r h i t e k t a . Nekako je zvučalo a r i s t o k r a t s k i . A znate da aristokratama ne nazivaju skorojeviće. To je nešto što se kao tituala prenosi kroz generacije. Ipak, nisam se usudila da izmišljam takve priče ljudima koji su živjeli u gradu u kojem i ja jer je bilo tako malo arhitekata da su ih svi znali na pamet pobrojati. S druge strane, svi su većinom znali mog oca. Tako se i ovog puta prenuh u mislima dok sam krstila prste i razmišljala šta da kažem kada nastavnica prozove moje ime kako bi u dnevnik upisala očevo i majčino ime. I, naravno, zanimanje.
„Goran, vozač autobusa, majka Zorana domaćica“, rekla sam tiho i sjela, premda me učiteljica gledala poprijeko ispod onih ogromnih naočara. Ili su možda samo izgledale ogromne zbog debelog stakla, ko će ga znati. Svakako smatram da nije ništa vidjela. Mislim da ju je naljutilo to što je nisam odmah čula kada je prozvala moje ime. Kako i bih kad sam sjedila sama u zadnjoj klupi, a to u ovoj ogromnoj hladnoj učionici nije bilo baš blizu nje. Ko bi još sjedio s Goranovom ćerkom? Tako bar djeca kažu. Propalica, lažov, ispičutura.
Nekako je išlo lakše kad kažem za majku da je domaćica jer su većina majki djece iz razreda domaćice. Čak i one sa fakultetom. Nekako se najviše praktikovalo kod nas da žena radi sa djecom, da im posvjećuje pažnju i brine o porodici na taj neki način, dok se otac stara o novcu.
O tome smo trebali da napišemo sastav te godine, to jest o svojoj porodici i o tome kako raspodjeljujemo obaveze u kući. Moj rad sam dobila tek pri kraju časa i bio je ocijenjen sa dvojkom. To me rastužilo, ali nisam reagovala. Nikada i nisam. Nekako bi mi bilo milije da je bila jedinica. Čak vjerujem da bih bila srećna zbog jedinice. Željala sam jedinicu, da željela sam.
Dvojka je bila porazna ocjena. Nikad u svom životu nisam dobila tako nisku ocjenu iz pismenog zadatka maternjeg jezika. Čak mogu reći da sam uvijek u tome bila među najuspješnijim đacima kod iste nastavnice, iako sam imala dosta slabih ocjena iz ostalih predmeta. Pisanje je na neki način bilo moje utočište. Tu sam se osjećala kao svoj na svome, tu sam se osjećala moćnom. Nerijetko su me i peticaši pitali za onu famoznu prvu rečenicu kad trebaju početi svoj rad.
A sada dvojka. Najbjednija ocjena koju sam mogla dobiti. Ocjena koja je u sebi sadržala sažaljenje zbog kojeg sam se tako loše i osjećala. Učiteljici je bilo žao da mi da jedinicu. Samo je ispod pisalo kao komentar: “Možeš ti to mnogo bolje, Danijela, promašila si temu”. A zar učiteljica ne zna da je dvojka za one koje je lako zadovoljiti, a jedinica za one koji ne govore istinu?! Šta li sam ja bila za nju od to dvoje?
Nisam mogla iščekati zvono koje je oglašavalo kraj časa. Tiho nestrpljenje me je bockalo ispod kože.
Hoće li me nešto pitati kad izađem?
U svojoj glavi već sam imala isceniran čitav film toga da će me ispred učionice čekati neko da mi kaže kako me u direktorovoj kancelariji čeka učiteljica koja mora razgovarati sa mnom i da je tu i naša psihologinja koja bi voljela pomoći i da je tu čak i neki brkati domar koji se svuda kreće i sve posmatra i da će me onim ogromnim očima pogledati kao što bi vjerovatno tata, ako nešto slažem. To je obično tako u filmovima, iako mi nismo imali domara koji sve vidi i sve zna. To jest, imali smo jednog sličnog s takvim brčićima, ali njega nije bilo briga za to što vidi i što zna.
Ipak kada sam izašla iz učionice, nastavnica je pričala s drugom nastavnicom. Pušile su cigarete i smijale se nečem, dok je jedna komentarisala kako je pozvana za kumu na nekoj svadbi.
Samo sam produžila. U rukama sam stiskala pismeni sastav:
“Danijelin tata je po zanimanju arhitekta. To vam je veoma ugledan čovjek koji svakog jutra ustaje iz kreveta, prvo skuva svojoj ženi kafu pa je onda probudi ali tiho, ne viče. Potom ide na posao i dolazi kasno uveče, ali na posao ide baš svakog dana jer to tako treba. Tada se igra sa djecom jer voli kad su mu djeca nasmijana. Ponekad ga drugari iz garaže, gdje se sve arhitekte okupljaju posle posla, zovu da ide sa njima na pivo, ali on kulturno odbije jer više voli da šeta, pa ponekad neko sa njim ode da šeta.
Danijelin tata nikad ne radi kućne poslove jer mu ne da Danijelina majka, a inače bi on to možda volio. Majki je strašno dosadno i onda ona voli o svemu tome da brine dok je Danijelin tata na poslu. Danijelini brat i sestra imaju žutu mačku koja mnogo prede i po čitav dan se igraju s njom kada završe školske zadatke. Ponekad majki pomažu oko čišćenja ali samo kad je nešto neraspoložena pošto kad nije neraspoložena ona najviše voli sve da radi sama.
Kad se Danijelin tata vrati kući svi su veseli i nasmijani. On donese platu i da je majki cijelu jer ona najbolje zna šta treba da kupi i onda svi odemo kod komšije u goste. Kod komšije je sve lijepo i nikad ne viču već samo djecu otjeraju u sobu i kažu da će se posle razračunati. Ali to ne kažu tako što viču i galame nego samo pogledaju pa se to otprilike podrazumijeva. Oni nisu kao mi složni i srećni, ali se trude svakog dana. Mnogo vole kad Danijela i njen brat dođu i pričaju im šta su radili u toku dana. Takva je Danijelina porodica.“
***
Dlan mi se i posle skoro trideset godina znojio dok sam držala hartiju tog starog pismenog zadatka. Sklonih ga u stranu da učenica ne primijeti.
„Da u pravu si, draga, ali to je samo figura, samo drvo. Svako od nas ima neka svoja krila koja se plaši da iskoristi, a imaš ih i ti jer tako lijepo crtaš, najbolje u razredu. Korijenje je kod čovjeka samo u njegovoj glavi. Tu su jedini okovi. Nema na svijetu veće slobode od osjećanja da neko vjeruje u tebe i da ti vjeruješ sama u sebe. Najveće ropstvo za jednu osobu je to da želi biti neko drugi. Uvijek je tijesno u tuđem kalupu i uvijek ostanu žuljevi. Budi ponosna na sebe, da krila mogu da porastu”…
Projekat "Ljudi s olovkama" je realizovan u saradnji sa kompanijom m:tel i ima za cilj da na jednom mjestu okupi kvalitetne, (ne)afirmisane autore iz cijelog regiona koji pišu onako kako dišu.
