Ljudi s olovkama

Valentina Šuković: Prijateljstvo i sastanak naslijepo

Kada se Mina udala i otišla u drugi grad, činilo mi se kao da se dio mene nepovratno izgubio, misteriozno nestao u ovom beskonačnom prostoru. Zadnji put bio je tu kada sam stajala na peronu prateći Minu, očiju punih suza,…

Ljudi s olovkama

Kada se Mina udala i otišla u drugi grad, činilo mi se kao da se dio mene nepovratno izgubio, misteriozno nestao u ovom beskonačnom prostoru. Zadnji put bio je tu kada sam stajala na peronu prateći Minu, očiju punih suza, i grickala dugme na košulji. Nestao je čim je voz krenuo.

Mina je uvijek bila tako hladna. To je bila njena osobina kojoj sam se ponekad divila, a u isto vrijeme me je i plašila. U nekim situacijama, meni je to zaista nedostajalo. Rijetko sam u stanju da potpuno isključim svoje emocije i onda mi bude loše danima. Sa druge strane, nekako nije normalno da neko uvijek bude hladan, bezosjećajan, ravnodušan prema svemu. Mina je to mogla.

Nikada je nisam vidjela da plače, a poznavala sam je zaista dugo. Nije plakala ni kada je Božo, s kojim je bila u vezi sedam godina, ostavio zbog neke djevojke, i to samo par mjeseci pred početak zajedničkog života, ni onda kada su joj se roditelji razveli, ni kada je je život njenog brata visio o koncu zbog teške bolesti i zahtjevne operacije, ni kada joj je umro otac. Ja sam sve to otplakala umjesto nje, a ona je samo konstatovala šta joj se dešava, posvetila tome par minuta pažnje i onda svoj um automatski zaokupila drugim stvarima, kako ne bi gubila vrijeme na ono što ne može promijeniti i zbog čega se ne vrijedi nervirati. To je bio njen moto.

2

Udajem se!, rekla je te ljetnje večeri kada smo sjedile na klupi u parku u centru grada, a ja joj nisam povjerovala. Mislila sam da je to jedna od onih njenih šala koje nikad nikome nisu bile smiješne. Doduše, znala sam da postoji neko iz drugog grada, pričala je o njemu često, ali nisam ni pomišljala da to može biti toliko ozbiljno. Mina je, inače, bila protivnik braka, što je situaciju činilo još čudnijom. Ali, ti si uvijek bila protiv braka! Rekla si da ti taj papir ništa ne znači. I sa Božom si htjela samo vanbračnu zajednicu., govorila sam zbunjeno da je podsjetim na njene riječi. Pa što?, rekla je Mina hladno. Ljudi se mijenjaju, kao i njihova mišljenja. I tu se završila svaka priča.

Kada sam nakon godinu dana došla kod Mine da vidim njenu bebu, dočekala me opet drugačija. Bila je jednako hladna, ali se nekako pretvorila u jednu od onih besposlenih žena iz komšiluka koje su samo jadikovale, moralisale i kritikovale druge. Još uvijek nemaš nikog?, čudila se. Godine lete, biološki sat ti otkucava. Ha! To je to! Smislila sam s kim bih mogla da te spojim. I onda mi je ispričala sve o njemu. Naravno, nisam je ozbiljno shvatila.

Nekoliko dana nakon moje posjete Mini, stigla mi je poruka s nepoznatog broja. Zdravo. Mina mi je dala tvoj broj telefona i rekla da ti se javim jer misli da bi nas dvoje bili odličan tandem. Hahaha, malo mi je čudno, nisam ovo nikad radio, ali pošto vjerujem Mini, odlučio sam da je poslušam. Njena drugarica ne može biti loša ni u kom pogledu. Možemo se vidjeti kad god hoćeš i gdje god hoćeš, ja sam inače često u tvom gradu. Što god odlučiš, javi mi. Nebojša. Gledala sam bijesno u telefon ne vjerujući da mi je to uradila, ali sam se nakon nekoliko trenutaka smirila i odlučila da se nađem s Nebojšom. Blind date. Po prvi put.

3

Našli smo se u Engleskom pabu. Dok je napolju pljuštala hladna kiša, dvoje prehlađenih neznanaca uživalo je u toplom čaju i dobroj muzici. U početku, dok smo pričali o sličnostima i razlikama između gradova u kojima živimo, razgovor je tekao opušteno. A onda je Nebojša iz unutrašnjeg džepa svoje jakne izvadio bilježnicu i hemijsku olovku. Objasnio je da je sastavio listu pitanja i ako na većinu budem dala zadovoljavajući odgovor, istog trenutka započinjemo vezu koja će biti savršena. Bolesnik!, pomislila sam u sebi. Mina mi je već rekla da slušamo istu muziku, gledamo iste filmove, čitamo iste knjige, volimo identične stvari. Ovaj njegov postupak potpuno je uništio moje interesovanje za njega, ali sam odlučila da prihvatim njegovu glupu igru tako što ću na sva pitanja dati suprotan odgovor. Nirvana? Radiohead? Nikad čula! Ja slušam Spice Girls, East 17, Britney Spears. Kišof Kišofski? Kako? Kšištof Kišlovski. Eto, ja to ne umijem ni da izgovorim. Lars fon Trir? Ko ti je taj? Ne gledam ti ja filmove nepoznatih režisera. Što gledam? Pa, komedije, romantične filmove, a ni tinejdžerske još nisam prerasla. Knjige? Pa, pročitala sam puno knjiga. Sidni Šeldon, Danijela Stil, Mir Jam. I tako. Ne, nisam nikad čula za Ibzena, Borhesa, Ruždija. Nebojša je mijenjao grimase lica drhtavom rukom zapisujući primjedbe. Ja sam ljupko treptala svojim sivim očima sa dugim trepavicama, slatko se smijući i beskrajno uživajući u svojoj igri dok je Nebojša teško disao i brisao znoj sa čela.

Mina me iste noći pozvala telefonom. Malo je reći da je bila bijesna. Vikala je, pričala nešto nerazumljivo, plakala, ne dozvoljavajući mi da kažem bilo što u svoju odbranu. Nijednom nije rekla da je Nebojša kreten, zbog svog idiotskog postupka. Ja sam bila ta koja je sve pokvarila. A takvog momka više nećeš naći!, vikala je ljutito. Drago mi je da neću!, rekla sam hladno, dok je Mina cvilila sa druge strane pitajući se kako sve da objasni Nebojši. Vidiš, Mina – dodala sam smireno – ipak ima nešto dobro u svemu ovome. Prvi put u životu ne reaguješ hladno. Ti izražavaš emocije! Izliječila sam te od hladnoće! – rekla sam oduševljeno. Mina je prekinula vezu.

Prošlo je od tada više od deset godina. Nebojša sad živi u mom gradu. Ponekad ga vidim kako onako ogroman šeta uskim ulicama, uglavnom sam. Mina mi je rekla da i dalje nosi bilježnicu u unutrašnjem džepu svoje jakne. Još uvijek nije našao ženu koja je pozitivno odgovorila na svako pitanje iz njegovog upitnika. Barem radi posao koji voli, rekla je saosjećajno Mina dok je namještala crveni klovnovski nos pokušavajući da zabavi svoju ćerku i mog sina.

Više o autoru:
Valentina Šaranović je profesor engleskog jezika i književnosti, a posljednjih deset godina radi kao prevodilac. Svoje pjesme i kratke priče potpisuje djevojačkim prezimenom – Šuković (zato što je većina njih i nastala u periodu studiranja i malo nakon toga). Neke od njenih pjesama i priča objavljene su u zbornicima i na portalima.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije