Praktična LolaŽivot

Prije nego što sam postala majka bila sam pijanica

Nakon tri godine koliko sam bila trijezna, rodila sam djevojčicu. Svaki dan kada ne pijem je dan kada sam sposobna da je volim cijelim svojim bićem. Onog trenutka kada me ljekar rasjekao, izvukao je i okrenuo ka svjetlu, osjetila sam…

Redakcija

Nakon tri godine koliko sam bila trijezna, rodila sam djevojčicu. Svaki dan kada ne pijem je dan kada sam sposobna da je volim cijelim svojim bićem.

Onog trenutka kada me ljekar rasjekao, izvukao je i okrenuo ka svjetlu, osjetila sam kostolomnu ljubav od koje me jeza podilazila; nisam je osjetila nikada ranije. Ruke su mi bile položene uz tijelo i nisam ih mogla pomijerati, ali njen obraz je bio prislonjen uz moj, osjetila sam je! Zajecala sam histerično. I ona je. Tako sam upoznala svoju kći.

Dobra sam mama. Danas, kada ima 15 mjeseci biti dobra znači čitati joj, hraniti je zdravo, dizati nebodere od kockica da bi ih ona mogla srušiti; voljeti je nemoljivošću u koju nikada – nikada neće posumnjati. To takođe znači da nikada ne pijem.

Alkohol mi je davao osjećaj da stajem u sopstvenu kožu. Rođena sa prevelikom, prebučnom i nezgrapnom ličnošću, amorfna masa koju je bog u kog ne vjerujem nagurao u neproporcionalno meso čovječijeg lika. Dvije ruke, dvije noge; svi dijelovi su bili tu, ali prosto pogrešno.

Popiti piće davalo mi je osjećaj da se lagano uvlačim u svoju kožu. Gorak ukus na jeziku, blago peckanje u grlu, topli osjećaj u stomaku… A onda opuštanje, kao puštanje tihog urlika, kao bušenje gume. Pila sam jer je tad svijet imao smisao, a ja tada smisla u njemu.

Dobra sam mama. Danas, kada ima 15 mjeseci biti dobra znači čitati joj, hraniti je zdravo, dizati nebodere od kockica da bi ih ona mogla srušiti; voljeti je nemoljivošću u koju nikada – nikada neće posumnjati. To takođe znači da nikada ne pijem.

pijana-02Kao tinejdžerka spoznala sam da mi alkohol daje samopouzdanje da razgovaram sa dječacima. Neki od njih su me iskoristili na gnusne, ljigave načine. Naučila sam da ne mogu kontrolisati šta će se dešavati sa mojim tijelom kada se napijem. Jedini lijek za lošu stvar koja mi se dogodila bila je da pijem još, da pijem do zaborava.

Hiljade jutara sam se probudila i hiljadu puta obećala sebi da se neće ponoviti više nikada. Svaki od tih jutara izgledao je potpuno isto; brzo otvaram oči, shvatam da sam još živa, provjeravam gdje se nalazim i pokušavam da se sjetim kako sam dospjela tu. U glavi mi grmi, a u sebi ponavljam: „Ovo je posljednji put“. Kako dan odnosi mamurluk, tako nestaje i moja odlučnost. Do šest popodne u ruci mi je martini. Čisti džin. Dok otpijam prvi gutljaj oluja u meni počinje da se smiruje, a ne ostaje ništa sem blagih talasa koji zapljuskuju obalu.

 

Alkohol mi je davao osjećaj da stajem u sopstvenu kožu. Rođena sa prevelikom, prebučnom i nezgrapnom ličnošću, amorfna masa koju je bog u kog ne vjerujem nagurao u neproporcionalno meso čovječijeg lika. Dvije ruke, dvije noge; svi dijelovi su bili tu, ali prosto pogrešno.

Dok prvi martini gura moj mozak nazad u tijelo, drugi me vrtoglavo uzbuđuje. Ne samo da je sinoćnje vrzino kolo iščezlo, već primjećujem kako pametno zvučim kad pričam, kako su mi šale smiješne, kako mi  otečenost i crvenilo lica daju mladalački izgled.

Poslije dva pića vrijeme je za večeru. Ako budem čekala duže neću jesti uopšte. Večera se služi uz vino. Obično bijelo, obično pola flaše. Osjećam se dobro, sofisticirano, društveno uklopljeno. Pričam o tome iz koje regije dolazi vino, gdje je raslo povrće koje jedemo.

Poslije večere služi se grappa, irska kafa, skup liker. Teturam se na rubu svoje stolice dok pričam manje nego ranije, vrti mi se u glavi, ništa strašno. Poručujem kafu da dođem sebi, jer moram da nastavim da pijem. Postoji neutoljiva potreba upletena u moje korijene koja me nagovara da nastavim dalje. Brzo razmišljam koliko alkohola imam kod kuće. Pivo? Vino? Koliko flaša je ostalo? Šest piva za dvije osobe nije dovoljno, jer će osoba sa kojom budem bila možda popiti tri. Pokušavam da smislim razlog za navraćanje u lokalnu prodavnicu da bih nonšalantno predložila da kupimo još koje pivo, onako, „da se nađe“.

Kod kuće otvaram prvo pivo. Rano je, tek je deset. Palim televizor i namještam se za koju god seriju trenutno pratim. Prvo pivo je ledeno i osvježavajuće. Kada se prva epizoda završi, a ostane nedorečena prebacujem na sljedeću, a potom sljedeću. Tako mogu popiti još četiri ili pet piva prije nego što pođem u krevet.

Dok prvi martini gura moj mozak nazad u tijelo, drugi me vrtoglavo uzbuđuje. Ne samo da je sinoćnje vrzino kolo iščezlo, već primjećujem kako pametno zvučim kad pričam, kako su mi šale smiješne, kako mi  otečenost i crvenilo lica daju mladalački izgled.

To što pijem uvijek ima posljedice. Pijana sam autom udarila u banderu i povrijedila svoje prijatelje. Gubila sam se u spavaćim sobama groznih muškaraca. Prestala sam da pokušavam da idem naprijed sa svojim životom, jer dok mogu sebi da priuštim da pijem, ja sam OK. Kažu da funkcionalan alkoholičar ima posao, ali nema dušu. Ja sam uvijek imala posao.

Pitala sam se da li ću ikada biti u stanju da imam djecu, jer nisam mogla da zamislim sebe devet mjeseci bez alkohola. Da li bih morala da prestanem da pijem i onda kada bih samo pokušavala da zatrudnim? Ili bi to značilo čitavu godinu bez pića? Popiti „čašicu, dvije“ za mene nije bilo moguće; jedna je značila da neću stati dok ne budem potpuno uništena. Pila sam da ne bih morala da osjećam život koji živim.

3sdp4zc_z9w-arteida-mjeshtriJedno jutro, nekoliko godina prije nego što je moja kćerka rođena, probudila sam se. Bilo je jutro kao i svako drugo. Trebao mi je minut da shvatim gdje sam (na svom kauču), kako sam tu dospjela (nemam pojma) i sa kim sam bila (sa svojom prijateljicom Sarom). Primijetila sam da su vrata stana širom otvorena, još jedan detalj koji ne mogu objasniti. Sara je otišla, a ja se odvukla u spavaću sobu gdje je budući otac moje djevojčice spavao. Pogledala sam ga i rekla: „Treba mi pomoć“.

Uz milost više sile koju nazivam „štagod“, izdržala sam taj dan i tu noć bez alkohola. Izdržala sam i idući dan. Dok sjedim i pišem ove rečenice izdržala sam 1,697 dana.

Svaki od tih dana sam morala da zaslužim, jedan po jedan. Morala sam da naučim kako da postojim u svojoj koži uz svu nelagodu i sramna sjećanja koja su mi se često prikradala ili dolazila u naletima. Morala sam da naučim kako da izađem na večeru, a da ne pijem. Kako da gledam televiziju, a da ne pijem, kako da budem tužna, da razgovaram i budem sa drugim ljudima, a da ne pijem. Opet sam se osjećala kao tinejdžerka primjećujući čudne osjećaje i misli koji odjednom nisu bili zavijeni u oblak svakodnevne alkoholne izmaglice.

Jedno jutro, nekoliko godina prije nego što je moja kćerka rođena, probudila sam se. Bilo je jutro kao i svako drugo. Trebao mi je minut da shvatim gdje sam (na svom kauču), kako sam tu dospjela (nemam pojma) i sa kim sam bila (sa svojom prijateljicom Sarom). Primijetila sam da su vrata stana širom otvorena, još jedan detalj koji ne mogu objasniti. Sara je otišla, a ja se odvukla u spavaću sobu gdje je budući otac moje djevojčice spavao. Pogledala sam ga i rekla: „Treba mi pomoć“.

U ranoj fazi trezvenosti naučila sam kako da budem osoba. Naoružana knjigom Anonimnih Alkoholičara, sjedila bih u kafićima sa drugim ženama i jecala dok im pričam stvari koje sam radila pijana. Te žene, pjesnikinje, profesorice, bivše narkomanke i kuvarice, sve su radile iste stvari. Pokazale su mi šta znači kada pružiš ruku, cijeli ud, osobi kojoj očajnički nedostaje ljubaznost. Naučile su me kako da se ispetljam iz kučine svoje prošlosti, oprostim sebi i pogledam naprijed. Pokazale su mi kako mogu da zaslužim sopstvenu ljubav.

5zp0jym2w9m-aditya-romansaNakon što sam ostala trudna, sjedila bih na našim sastancima i plakala. Sve što sam željela je da budem dobra majka. Sve što sam željela je da ne pijem više nikada.

Mogu da zamislim kako bi moji dani sada izgledali kada ne bih bila trijezna. Ne bih ustajala u pola sedam svako jutro i sjekla bananu u savršene krugove, odbacujući djeliće koji su potamnili, a krugove stavljala u žutu plastičnu posudu. Ne bih joj čitala „Deset malih bubamara“ dok se tata ne probudi.

Ne bih je vozila u vrtić, jer ne bih vozila. Ne bih provodila dane pišući i ilustrujući svoju prvu knjigu, jer bih znala da nisam vrijedna sna poput tog. Ne bih spremala svojoj kćeri špagete za večeru – ili možda bih, ali ne bih sjedila uz nju bez čaše vina u ruci, uz svo strpljenje koje mogu da skupim da je naučim kako da koristi viljušku i da prestane da baca sir na psa.

Sada, život je dobar. Od kada više nisam vezana svojom opsesijom kako doći do sljedećeg pića, moj um je slobodan da misli o drugim stvarima. Sposobna sam da razmišljam o drugim ljudima i hiljadama sitnih načina na koje mogu da marim za njih i da ih volim svaki dan. Mogu da imam strpljenja. Mogu odvesti svoju kći u park i primijetiti ljutiće dok pupe u nepokošenoj travi.

Mogu da zamislim kako bi moji dani sada izgledali kada ne bih bila trijezna. Ne bih ustajala u pola sedam svako jutro i sjekla bananu u savršene krugove, odbacujući djeliće koji su potamnili, a krugove stavljala u žutu plastičnu posudu. Ne bih joj čitala „Deset malih bubamara“ dok se tata ne probudi.

Kada pijem, ništa nije važnije od toga kako naći način da nastavim da pijem. Ne zanima me ko sam, s kim sam, kako se ophode prema meni ili u kolikoj opasnosti se nalazim. Ne mislim ni na koga ili na bilo šta osim alkohola. Ne volim nikoga više od pića.

Danas neću piti i tako ću danas biti u stanju da volim svoju kći. Nadam se da ću ovako nanizati sve dane, svaki dan njenog života. Nadam se da nikada neće morati da osjeti žaoku mog odsustva, jer sam odlučila da nestanem. Sada sam tu gdje želim da budem.

Tekst prenesen sa BuzzFeeda.

Za Lolu tekst priredila: Bojana Ivandić

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije