LjudiRadoznala Lola

Catrin Noise: Nikad kao žena nisi sasvim nemoćna

Tražite alternativu u moru muzike? Sve vam je dosadilo i ne možete da pronađete sebe u tom muzičkom haosu? Da, da… Zato je „Lola“ tu. Da vas podsjeti da energija postoji.  Tu, u našem gradu. Njeno ime je Catrin Noise….

Žana Gauk

Tražite alternativu u moru muzike? Sve vam je dosadilo i ne možete da pronađete sebe u tom muzičkom haosu? Da, da… Zato je „Lola“ tu. Da vas podsjeti da energija postoji.  Tu, u našem gradu.

Njeno ime je Catrin Noise. Ona je banjalučka kantautorka. Njena mješavina trip-hopa, downtempa, electronica i popa čini je posebnom.

Još 2008. godine pojavila se na „Demofestu“ i tada bez teksta ostavila sve akreditovane novinare koji su je nagradili.

I danas radi, snima, stvara… Sa Catrin Noise o muzici. Sa Dijanom Gajić  o svemu…

Za početak o muzici. Gdje je i šta radi Catrin Noise?

Evo je kod kuće, pokušava da spoji sve audio-aparate u jednu cjelinu koja funkcioniše bez šumova. Moglo bi se to reći i bukvalno i figurativno. Kako sam „odrasla“, počela da radim i bavim se još nekim stvarima, malo je manje vremena ostalo za muziku, pa moram da je prošvercujem u svoju svakodnevicu. Oduvijek mi je bila želja da sama upravljam procesom nastanka pjesme, pa sam počela sama da radim aranžmane, za šta je potrebno dosta učiti, pa taj proces, uz druge okolnosti, postaje sporiji.

Još 2008. godine pojavila se na „Demofestu“ i tada bez teksta ostavila sve akreditovane novinare koji su je nagradili.

Posljednje što si uradila kada je muzika u pitanju…

Singl „Ruke“ je nastao ljetos u saradnji sa bendom Akoben Electric. To je za mene bilo interesantno jer je trebalo da se uklopim u stil na koji nisam navikla. Volim raditi tako da dobijem muziku za koju je potrebno napisati tekst i uraditi vokale. Tad prvo moram da osjetim šta je neko drugi htio da „kaže“, a onda da u tome nađem i sebe.

ruke-promo-slikaJe li istina da muškarci bolje i brže prolaze kada je scena u pitanju?

Ne mislim da je nužno tako, ali bih rekla da je percepcija jednih i drugih drugačija. Ljudi teže pretpostave i prihvate da je žena autorka svoje muzike i prilaze joj u tom smislu sa oprezom, možda i nevjericom. Željeli bi da je ipak smjeste u neki standardni okvir pjevačice, koji nije nešto naročito laskav. Tako mene u svakodnevnim situacijama nerijetko predstavljaju kao pjevačicu, a ne kao muzičarku. Takođe, kolege muzičari saradnju sa ženom češće posmatraju kao pomaganje, a ne zajednički rad. To mi se, recimo, znalo desiti i moram reći da mi zasmeta jer omalovažava moju poziciju.

Oduvijek mi je bila želja da sama upravljam procesom nastanka pjesme, pa sam počela sama da radim aranžmane, za šta je potrebno dosta učiti, pa taj proces, uz druge okolnosti, postaje sporiji.

Catrin se privatno opušta uz…?

Najviše bih voljela da kažem: uz knjige, ali kako mi se radni dan sastoji od čitanja, češće tražim neke druge ventile – dobro društvo za prepotentne razgovore, svirke, šetnje sa cukom, dobre serije, putovanja. Dan mi uglavnom prebrzo prođe da bih uspjela uraditi sve što želim.

Radiš i kao lektorka u magazinu „Ljepota i zdravlje“. Kada spojimo muziku, ljepotu i zdravlje, šta dobijemo?

Trebalo bi da od ovih sastojaka dobijemo neku ljepotu života. U svakom slučaju, život traži da se oplemeni, inače se pretvori u prosti opstanak ili životarenje. Zato preporučujem da se ljepota i zdravlje uvijek začine nekom lijepom hranom za um i obogati finim emocijama.

Kažu da smo nepismen narod. Je li istina? Šta te najviše uplaši kada pročitaš tuđi tekst?

Ne spadam u grupu jezičkih čistunki, ali ponekad sama sebi zvučim arogantno kad prokomentarišem tuđi tekst. Nadam se da ćete me opravdati profesionalnom deformacijom. Stičem utisak da baš oni koji treba da budu pismeni ne obraćaju dovoljno pažnje na to i ne trude se da unaprijede svoje jezičke vještine. Najmanje mislim na sâm pravopis, a najviše na ono što je, čini mi se, ipak bitnije – stil pisanja, oblikovanje rečenica, preciznost, opštu sposobnost ili vještinu da se poruka prenese jasno i na način primjeren situaciji. Zbog manjka ovih vještina u komunikaciji dolazi do mnogobrojnih nesporazuma i drugih posljedica, pa čak i kolektivi ne funkcionišu na najbolji način.

dijana-photo-by-sinisa-zelembabic

Foto Siniša Zelembabić

Kako mi se radni dan sastoji od čitanja, češće tražim neke druge ventile – dobro društvo za prepotentne razgovore, svirke, šetnje sa cukom, dobre serije, putovanja. Dan mi uglavnom prebrzo prođe da bih uspjela uraditi sve što želim.

Malo ko zna da si master rodnih studija. Glasno se boriš i na društvenim mrežama. Koje situacije te posebno dotiču?

Rodne studije su mi otvorile vrata nauke i podebljale moju kritičku perspektivu u odnosu na patrijarhat i druge ideologije. Moćno je kada možeš argumentovano, u formi naučnog rada da pokažeš kakve sile djeluju društvu, u kojim smjerovima i s kakvim posljedicama na društvo, u ovom slučaju žene. Kad je riječ o društvenim mrežama, one ti lako daju privid da si veoma aktivan/na, a u stvarnosti se to zapravo ne vidi i ne čuje. Ali da ne bih sad u potpunosti omalovažavala potencijalni efekat djelovanja u sferi virtuelnog, moje je iskustvo pokazalo da i ono može ostaviti neki trag, dovesti do makar male promjene, ili pokrenuti proces koji dovodi do nje. Feministkinje društvene mreže koriste da bi ukazale na probleme u zajednici, spamovale tzv. internet trolove (trolovi za trolove) ili nekog zaštitile od njih i na razne druge kreativne načine, pa se trudim da pratim njihov trag. Potrebno je što češće ponuditi kontraargumente radikalnim postovima i komentarima, kojima je virtuelno prezasićeno. Kad drugi vide da još neko razmišlja kao oni, spremnije će se i sami uključiti u raspravu ili ćeš čak dovesti do toga da promijene mišljenje, ako su otvoreni za tu opciju. Mene najviše pogađa kada sistem podržava neku diskriminaciju ili kršenje prava, kao što je slučaj s porodilištem u Banjaluci, koje se zbog toga već godinama kritikuje, pa su nadležni u jednom momentu bili prinuđeni da počnu mijenjati stvari.

Odnos društva prema majkama, radnicama, ženama ocijenila bi…

Prosječnom. Odnos prema majkama u regionu se radikalizuje, što nije dobar znak i govori nam da prava nikad nisu stečena zauvijek i ne treba ih uzimati zdravo za gotovo. Nažalost, mnoge žene feminizmu pripisuju negativnu konotaciju, prema ovom pokretu za ženska ljudska prava imaju oštar odnos i prilaze mu s podsmijehom. Nisu svjesne koliko time omalovažavaju ne samo one koji su sve žrtvovali da bismo danas glasale, radile i odlučivale o svojim životima nego i sopstvena prava i status u društvu danas. Protesti u Poljskoj su pokazali šta znači borba za prava žena i da je za nju potrebno biti uvijek spreman jer patrijarhat promoviše ideju da država i društvo znaju bolje od same žene.

dijana-1-photo-by-sinisa-zelembabic

Foto Siniša Zelembabić

Postoje li situacije u kojima si kao žena nemoćna? Koje su to?

Nikad kao žena nisi sasvim nemoćna. Dok god imam pravo da govorim, moći ću makar da kažem šta mislim, ukažem na problem, suprotstavim se. Međutim, predrasude i stereotipi o ženama stalno nam dišu za vrat i svaki pokušaj da uradiš nešto drugačije nego što se očekuje, čak i neku najbanalniju stvar, praćen je komentarom ili osudom. Kao da to nešto radiš drugima, a ne sebi, pa imaju potrebu da se brane. Sa istim stvarima suočavaju se muškarci kada žele da izađu iz patrijarhalnih okvira ponašanja.

Kad je riječ o društvenim mrežama, one ti lako daju privid da si veoma aktivan/na, a u stvarnosti se to zapravo ne vidi i ne čuje.

Žene danas mnogo lakše govore o svojim najintimnijim iskustvima. Koje su prednosti, a koje mane?

Ljudi se generalno osjećaju ranjivim ako govore intimne stvari o sebi jer su tad izloženi kritici drugih. Ali čuvanjem svega samo za sebe istovremeno se udaljavamo od drugih. To može biti klizav teren, ali prednosti i mane zavise od situacije i okruženja. Ja za sebe imam zamišljenu granicu koju ne prelazim. Jedno se otkriva bliskim prijateljima, drugo poznanicima, kolegama, javnosti na društvenim mrežama, a nekad je teško naći balans između opuštenosti i paranoje.

Sve što znamo o tebi teško stane u jedan intervju. Strastvenu ljubav gajiš i prema psima i biljkama. Ko i šta čini taj tvoj svijet?

Mislim da taj svijet samo djeluje složeniji nego što jeste. Nisam velika poznavateljka ni biljaka ni pasa, ali u biljkama vidim kompleksnost i ljepotu samog života, neku njegovu materijalizovanu suštinu, a kod pasa volim i cijenim golu, prostu emociju. Komunikaciju s njima moraš ostvariti bez riječi, moraš biti kreativan. Voljela bih čuti šta bi rekli da mogu pričati. Partner i cuko, roditelji i brat, prijatelji i rodbina, umjetnost i putovanja, feminizam i socijalna pravda – tako bih sebe tagovala.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije