Hej!
Hej ti, lijepo biće, znaš li da si sama izabrala kojeg dana i mjeseca ćes slaviti rođendane do kraja života?
Znaš li da si sama birala kada ćeš se roditi, sama složila te brojeve kao da si birala loto. Dobro, možda nije izvučen glavni dobitak, nisi vodolija nego ovan, ali ne smiješ zaboraviti da si se dobro zabavljala kada si stavljala iksiće.
Da, tvoja lijepa duša je rekla da želi baš ovdje, baš tu, da sleti. U naručje te mame, ponekad teške, i baš tog tate, često odsutnog i galamljivog. Da, eto i njih si sama birala, nemoj sada da kukaš. Jer duša izabere roditelje kako bi se u njima ogledala i još bitnije, kako bi naučila šta joj se u tom ogledalu sviđa, a šta ne pa da može prekrojiti. Uljepšati. Podesiti.
Za onda kada i sama bude roditelj.
I te ljubavi koje ti zadaju toliko muke … I sa njima si se dogovorila davno prije, u prethodnim životima. Sklopili ste pakt, dogovor, utisnuli žig da ćete skupa proći sve stvari koje ste upravo prošli. Tužne zavrzlame, radost, velike ljubavi, male propasti. Dogovorila si se baš s tim prvim, drugim, da će te naučiti kako se otvara srce i u njega pušta ljubav, da će te spremati, brusiti, laštiti… Za onog trećeg. Konačnog. Zadnjeg.
Znaš li da nije čudo što ti je dom baš brdoviti Balkan, jer kako bi drugačije znala da miris ovih ulica nose šmek tek procvale lipe da si, recimo, odabrala živjeti u Grčkoj ili Americi? Ma ne bi ti niko mogao prepričati kako je to kada bosonoga oblijećeš oko bakinog stola, tamo negdje u nedođiji gdje putnici zastaju i njiše se sijeno, da si, recimo, odlučila biti Francuskinja.
Pa niko ti to ne bi mogao dočarati!
Uostalom, ne možeš ni ti kada te pitaju.
Ne možeš im objasniti zašto, kada pogledaš stare slike nakon toliko godina, pamtiš sve ljude u razredu i taj svoj osmi C. Onaj profesor likovnog, eto baš on te je podstakao da danas studiraš akademiju, bio ti je uzor i inspiracija. Kako bi ta iskra zasijala da si, recimo, bila ćerka one imućnije porodice ekonomista što si nekada priželjkivala? Zamisli da si stvarno bila njihova Sofija, zamisli da si morala uvijek biti tako smjerna i tiha. Da li bi to zaista htjela, sada kada znaš da ti je srce čigra, duh slobodan kao vjetar i noge nikada mirne? Sofija nikada ne bi bila takva, zar ne?
Reci mi, lijepa moja, koja ti je draža?
I to tvoje tijelo, koliko ti samo muka zadaje, a ne znaš da si ga sama oblikovala. Oblikovala svaki djelić, svaku boru, prst, lice i oči samo da se vidiš, prepoznaš, prihvatiš, prevaziđeš. Bio je plan za taj bol u leđima. Bez njega ne bi danas znala da sve te terete na leđima ne moraš nositi. Bol si sama sebi dala kako bi te zaustavio. Umirio. Kako bi počela brinuti o sebi. Krenula na jogu. Pronašla odgovore. Shvatila.
Ili još ljepše, taj višak kilograma za kojim stalno kukaš, on te dogurao do očaja, do odluke da napokon uzmeš život u svoje ruke i da, kako skidaš kilograme, skidaš, u stvari, sve svoje strahove i utisnute komplekse. Šta će ti? Davno je bilo vrijeme da ih se riješiš.
I to što si ostala sama, niko drugi birao nije.
Sami ostaju samo najveći.
Sami ostaju svi oni koji imaju Arturov mač na leđima i srce koje kuca za sve otpadnike, neshvaćene, usamljene, potisnute. Da nisi ostala sama, misliš li da bi danas bila okružena tolikim ljudima koji te vole? Ti si hrabrost i lučonoša za sve kojima se svjetlo gasilo u duši. Ti si ta koja nije dozvolila da se tvoje svjetlo ugasi, budi ponosna na sebe. Odabrala si biti vojnik, hrabri predvodnik. Zar zaista misliš da bi te okalila prisutnost više nego samoća?
Svaki događaj, svaki korak, sve si detaljno planirala. Svaki od njih, iako to možda u ovom trenutku ne vidiš, dao ti je dio tebe. Pružio ti još jednu puzlu. Utkao još jednu nit, možda baš onu zlatnu, najvredniju, najfiniju, u to veliko platno što TI se zoveš.
Sve si ti to, dušo, odabrala nekada davno.
Da učiš i da rasteš. Razvijaš se i sjajiš. Gubiš hrabrost pa je nalaziš. Voliš pa tuguješ. Plačeš pa se iz srca smiješ.
Znam da misliš da je moglo drugačije.
Možda si u pravu…
Možda si mogla biti ta Grkinja i imati vječno zlatan ten, plesati sirtaki i pričati na, meni koja ovo pišem, nerazumljivom jeziku. Ali onda se nas dvije nikada ne bi srele. Nikada se, lijepa moja, ti i ja ne bi razumjele i ti ne bi čitala ove riječi koje su upravo tebi namijenjene.
Sigurno bi imala više novca, status i karijeru, da si prihvatila taj posao umjesto ovoga, ali možda tebi, u suštini tvoga bića, nije ni bitna ta plata, dva para cipela viška i karijera. Možda ti je samo bitno da voliš to što radiš, a ne da te pritišću, podsjećaju na rokove, sputavaju ideje i sijeku krila. Da nisi možda upravo zbog toga podsvjesno i donijela odluku da ga ne prihvatiš? Odoljela iskušenju. Ostala vjerna svojoj duši.
A ON, koji te je toliko povrijedio, gazio, rastužio, njemu trebaš reći HVALA. Jer obećao ti je nekada davno upravo taj pad, taj rez, tu ogrebotinu, kako bi TI očvrsnula i usudila se da zavoliš SEBE. Uradio ti je to iz LJUBAVI, iz zakletve i najveće želje da se ti, kao njegova vječna ljubav u Kosmosu, transformišeš.
Da zbog njegovog odbacivanja dođeš do LJUBAVI PREMA SEBI.
I da, nakon toga, lako zavoliš nekog drugog.
Da, možda je moglo biti drugačije…
Samo…
Onda tvoja duša ne bi bila baš ta duša i tvoje tijelo ne bi bilo baš to tijelo.
Ožiljci ti ne bi bili toliko veličanstveni. Ne bi ih nosila kao ordenje, visoko uzdignute glave i ponosna na sve preživjelo.
To malo čedo u tvom naručju ne bi imalo tvoje oči. Ne bi imalo osmijeh tog ZADNJEG čovjeka kojeg si zavoljela, jako, za vječnost. U tvojim očima je utkano sve što si prošla, sve što ti jesi i zato tako posebno sjaje.
U tom čedu ispred tebe.
Da si dušo birala drugačije, ne bi nikada saznala kako miriše tvoja majka i kako zvuči tatin osmijeh.
Imala bi neke druge roditelje. Neku drugu sestru. Neki drugi život.
Da nisi sama birala.
Baš taj miris.
Baš taj osmijeh.
Baš tu sestru.
Ti bi bila neko drugi.
Ali, dušo … da li bi htjela?
Da li bi, lijepa moja, sada u ovom trenutku, iskreno i stvarno, željela da si neko drugi?
Hm … Da.
Ni ja.
P.S. Sve se dešava upravo onako kako treba. Ne brini. Pobrinula si se za sebe, nekada davno.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
