AktivizamHrabra Lola

Trčeći za teroristima, sjedoh u krilo Deda Mrazu. I ponovo postadoh dijete

Probudih se u po noći i razmišljam gdje li se denuo Anis Amri i onda razmišljam jesam li normalna. Zašto sam kući dovukla prtljag s posla i istresla ga k’o prljave gaće? Zašto fotografije božićnog vašara u Berlinu, rastrgane novogodišnje…

Redakcija

Probudih se u po noći i razmišljam gdje li se denuo Anis Amri i onda razmišljam jesam li normalna. Zašto sam kući dovukla prtljag s posla i istresla ga k’o prljave gaće? Zašto fotografije božićnog vašara u Berlinu, rastrgane novogodišnje jelke i pregažene zvončiće nisam ostavila tamo u kancelariji, u folderu, gdje im je i mjesto? Kako mi se fantomski terorista, Tunišanin sa njemačkom adresom, uselio u rođeni krevet.

Okrenem se brzo na drugu stranu i pogled mi pade na tri slike, koje mi je prije nekoliko godina poklonio bivši momak, tad u ulozi prinudnog restauratora mog potrkovlja na Mejdanu i zavrtača novih polica za knjige, kako bi okajao grijehe. O bivšima, ipak, sve najbolje, i oni su svojevremeno bili uljez u postelji.

Bulje te tri slike u mene sa zida, a u odsjaju mi se preliva lik atentatora Mevluta Merta Altintasa. Spoznajem gorku istinu – iz Berlina sam očas posla stigla u Ankaru, al’ nekim nakaradnim, osakaćenim Orient Expressom. Glava mi je bubanj prepun straha, unezvijerenosti, iščekivanja sljedeće detonacije, krvi, trčanja, urlika, vrti i vrti i samo čekam taj dopunski broj za premiju anksioznosti. Nema šta, treba mi srebrni metak za glupost i upornost da glođem svoj um.

Mevlut Mert Altintas, napadač koji je ubio Andreja Karlova, ruskog ambasadora u Turskoj

Daleko su mi i Tunis i Njemačka i Turska i u tom geografskom trokutu mi je k’o u kakvoj đavoljoj varoši il’ bermudskoj misteriji. Guta moje lijepe misli, a vrijeme je praznika i kraj godine, kad podvlačim crtu pa dolje, ispod nogama naguravam sve nevažno, odlučna da nastavim tradiciju i u narednu godinu uđem s misijom puštanja kose i skraćivanja jezika.

Ma, ko ga jebe, razmišljam ujutro, dok se šminkam i pijem prvu od tri dnevne kafe i jurim po marendu pa na posao. Smušenu me pokretne stepenice odvoze na sprat, ispada mi rukavica, unazad trčim po nju, narod me gleda. Jebem-grebem i zimu i hladnoću i punu ratnu spremu, prizivajući slike Bahama i ribica koje grickaju ispucale pete. Samo da kupim pitu i jogurt i odoh u ugrijan auto.

Glava mi je bubanj prepun straha, unezvijerenosti, iščekivanja sljedeće detonacije, krvi, trčanja, urlika, vrti i vrti i samo čekam taj dopunski broj za premiju anksioznosti. Nema šta, treba mi srebrni metak za glupost i upornost da glođem svoj um.

Stižem na sprat, osjećam, gledaju me neka dva oka. Brzo razmišljam – tržni centar, masa, gužva, svi su nasmijani, mladi se ljube, djeca traže poklone, ljudi nemilice troše novac, čuje se cijuk, mirišu kolači – idealna prilika da se raznese. Okrećem se, tražim ga unezvjereno, razmišljam gdje da se sakrijem. Hoću li uspjeti da se dokopam ulice ako odmah skočim sa prvog sprata dolje na balone u prizemlju, u kakvu rupu da se uvučem? Kopam nasumice po torbi, imam negdje dezodorans, poslužiće, nek’ mu ispadnu te oči, što se mene tiče, psujem mu unazad sedam koljena, bauljam i zapinjem i ugledam ga.

Debeljuškast, okruglast, rumen. I smije mi se. U lice. Sjedi, zavalio se, ima bradu. Onako mi nekako mastan i raspoložen.

Teroristički napad u Berlinu

Čujem – ho ho ho. Razmišljam, šta to znači na tunišanskom ili može biti na njemačkom, turskom, i šta ima u toj vreći pored stolice iz koje me gleda. I šta mu je to oko pojasa, je l’ moguće da je samo stomak? Jok, garant je pojas sa eksplozivom. Sad će da raskrili taj plašt i da izvuče kašiku.

Već gledam ko ga je još razotkrio. Ispred neka gomilica. Svi mi do malo iznad koljena. I niko ga se ne boji, osim mene. Svi razmiju i ho ho ho i zašto im se onako blesavo kezi. I razgovaraju, razumiju se, taj moj terorista i ta djeca. Smiju se, on ih pita imaju li neku želju.

Ubacujem se. Neka mala žuta glava taman da potraži još jedan autić ili šaku karamela, prekidam mu misao.

“Imam ja”, kažem.

Daleko su mi i Tunis i Njemačka i Turska i u tom geografskom trokutu mi je k’o u kakvoj đavoljoj varoši il’ bermudskoj misteriji. Guta moje lijepe misli, a vrijeme je praznika i kraj godine, kad podvlačim crtu pa dolje, ispod nogama naguravam sve nevažno, odlučna da nastavim tradiciju i u narednu godinu uđem s misijom puštanja kose i skraćivanja jezika.

Pogleda me, taj moj dežmekasti terorista.

“Je l’ mogu da Vam sjednem u krilo”, pitam, moleći se nekom laponskom božanstvu da ne zvučim krajnje oblaporno.

Gleda mojih 56 kila i metar i 72. Ja se budim iz košmarnih snova u kojima sam danima, mjesecima, godinama. Iz snova odraslih, stjeranih u ćoškove gluposti poznate kao odrastanje. Probijam se kroz misli o svijetu, trećem poretku, svjetskim silama, NATO snagama, o napadima u Njujorku, Parizu, Briselu. Pretačem kao vino rusko-američke odnose, kopam tunele kroz Alep, nemirnim Mediteranom se dokopavam mirne obale.

Sjedam svom novogodišnjem nasmijanom teroristi u krilo. I postajem dijete. I sve postaje moguće; svaka misao, svaka mašta i razumijem sve jezike. I ne bojim se, jer ne znam da postoje poremećeni umovi, kamioni smrti, bombaši samoubice, ni Tunis, ni Njemačka, ni Turska, znam samo da je vrijeme kada je sve moguće i kad se želje ostvaruju. Znam da sam dijete i da se čuda dešavaju.

Crna udavača

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije