Ljudi s olovkama

Amina Mašić: U ulici

U ulici koja pobjeđuje sve promjene i svjedoči jednom vremenu dešavao se prašnjavi scenario. Šesnaestogodišnja djevojčica, jedinica, naviknuta da se sve oko nje pokori njenoj viziji života, doživjela je da joj život po prvi put podmetne nogu. I pala je….

Ljudi s olovkama

U ulici koja pobjeđuje sve promjene i svjedoči jednom vremenu dešavao se prašnjavi scenario.

Šesnaestogodišnja djevojčica, jedinica, naviknuta da se sve oko nje pokori njenoj viziji života, doživjela je da joj život po prvi put podmetne nogu. I pala je.

Tada je prvi put i poletjela. Nažalost, poletjela je do visine krova zgrade, sa kojeg se raspadnuta iznutra zbog neuzvraćene ljubavi htjela naočigled svih rasuti i ugasiti.

Dok ju je tuga stezala kao zagrljaj, pokušavala se sjetiti osjećaja spokoja. Zatim je pogledala prema dolje. Zamagljenih očiju od suza koje su se slijevale niz njene obraze, nije jasno vidjela, ali je čula glasove. Glasovi komšija i cika djece iz ulice su se miješali sa njenim parfemom.

Komšije su se okupile. Drugari iz ulice i razreda su se zabrinuli. Nisu izvadili telefone i snimali. Ubjedili su je da o životu kakav ona ima, mnogi maštaju. Roditelji su plakali. Krivili su sebe.

Čule su se rečenice: „Ništa nije vrijedno tvog života“. „Život je pred tobom“. „Ih, šta ćeš ti još sve proživjeti“. „Eh, dijete moje da su mi tvoje brige“.

Najglasnija je bila teta Branka iz obližnje kolačare: „Ih, da si moja, dala bih ti ja“!

Glasovi su nadjačali sve. Nadmašili sve. Spasili sve.

Jedna sedmica je bila dovoljna da se zaboravi prizor djevojčice koja stoji na krovu zgrade jer nije znala tajni sastojak ljubavi. Prema sebi.

Svi u ulici su nastavili sa svojim životima i žurili u svoj bijeg. Svi, osim tete Branke koja je u ulici bila strandardna oprema, nešto kao klima uređaj u autu.

Ona je poput života zaskočila djevojčicu prvi put kada ju je vidjela da prolazi pored njene kolačare. I na tacni joj ponudila kolač i čaj. Za jednim od tri stola u kolačari, objasnila je djevočici da se kroz život ne ide. Dok je podizala šolju čaja prema ustima, sa pokretom ruke kao da nazdravlja, govorila je: „Kroz život se raste“.

Od tog dana, kolači i čaj su postali njihovi rituali. Rituali koji su poznanike pretvorili u prijatelje naučili su djevojčicu da su najvrjednije pobjede one koje se dobiju same sa sobom. Pobjede koje nisu oku vidljive.

U ulici koja pobjeđuje sve promjene i svjedoči jednom vremenu dešavao se scenario koji definiše stvarnost.

Devetogodišnja djevojčica, snažna u svojoj slabosti je svaki dan grlila život. I tako se suprostavljala malignom tumoru.

Iako su njeni dani bile dijagnoze, bolnice, nalazi i uputnice gorila je posebnim inatom i upijala život koji je strujio oko nje i u njoj samoj.

Sanjala je da postane poznata slikarka. Svoje prvo slikarsko djelo naslikala je prije nego je i prohodala. Na zidu, dnevne sobe.

Osim želje da preživi na preglede je nosila flomastere, krede i bojice. Vrijeme dok je tata izvlačio auto iz garaže, a mama stajala s njom i buntom medicinske dokumentacije koristila je da nacrta nešto na ulici. Svoje slikovne poruke ostavljala je na cesti, klupi, zidu, stepenici i njima podsjećala one koji vide koliko je život bogat.

Kada je krenula na kemoterapije roditelji su joj dozvolili da slika po svim zidovima u stanu. U iznemoglom tijelu kao porušenoj građevini kojoj se turisti dive plazila je jezik sudbini. Organizovala je svoju prvu izložbu radova naslikanih na zidovima stana. Na izložbu su joj došle komšije, porodica, drugari iz ulice i razreda. Izložba im je udarila šamar, razmaknula rebra i zumirala dobrotu u srcu.

Dobrota je nadjačala sve. Nadmašila sve. Spasila sve.

Komšije, porodica i roditelji drugara su pomogli da se skupi novac za liječenje. Djeca iz ulice su dijelila nježnost. Jer život bez nježnosti ne vrijedi baš puno. Drugari iz razreda su brinuli. Snimali su svaki trenutak. Jer svaki trenutak je unikat. Branka je na kolačari imala natpis: „Kolačić za život“. Djevojčica sa krova zgrade do srži posramljena zbog svoje nezahvalnosti prema životu pomagala je da se prodaju kolačići za život. Roditelji su bili zahvalni. A zahvalnosti ponekad fali hronično.

Prizor djevojčice sa suncem u očima koja nije željela da se rastane od zvijezda nije se nikada zaboravio. Sa neslomljivom vjerom u život svojim slikovnim porukama je svaki dan sve ljude u ulici podsjećala da su bili njem čamac za spas.

Ponekad tišine odjeknu bolnim ehom, ali uvijek postoji neko ko će ti ponuditi kolač i čaj na tacni.

Ponekad ti neko sa ponorom u sebi treba nacrtati sreću, da bi se sjetio zahvaliti. Na životu.

O autoru: Mnogo više sanjari, nego što živi. Nema granice ni u čemu. Jede neograničeno, a mršav je k’o grana. Sluša neograničeno muziku, a još nema svoju pjesmu. Čita neograničeno, a još nema izdvojenu najdražu knjigu. Uči neograničeno, a uvijek postoji nešto što ne zna. Voli neograničeno, a još nije našla pravu ljubav. Piše neograničeno, a nikako da zapiše sve. 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije