Što bi moja baka rekla: Niko više nikog neće da trpi.

Naizgled obična rečenica, ali kada se počne razmišljati o njoj veoma kompleksna. Vidjećete već.

To vam je rečenica koju moja baka strpa i onde gdje vama ne bi nikad palo na pamet da ju je moguće strpati. Rečenica kojom baka objašnjava kako danas funkcioniše svijet. Rečenica koju ne možete shvatiti sa 5, sa 12, sa 21, a ni sa 58 godina ukoliko o njoj ne razmislite.

„Razveli se taj i ta zbog tog i tog“, a bakin komentar je „niko nikog neće da trpi“. „Kako me nervira ona zbog tog, tog i tog“, a baka: „pa da, niko više neće nikog da trpi“, „posvađali se taj i taj“, a baka naravno „niko neće nikog da trpi“, „dobio otkaz on“ , „e moja djeco, niko više nikog da trpi neće“.

I sve moguće varijacije te proste rečenice. A suština ista – mnogo smo mi nama postali netrpeljivi. Ne ide to baš tako. Ili bar ne zauvijek. Ili bar ne vodi ka ničemu dobrom.

Tu rečenicu sam ja lično čula bezbroj puta, prije nego što sam shvatila njeno istinsko značenje. Počela sam je shvatati tek onda kad sam naišla na prve veće probleme neshvatanja, netrpeljivosti i konfliktnih situacija.

Na fakultetu sam imala sreću da već na prvoj godini dobijem da radim seminarski na veoma zanimljivu i prije svega veoma korisnu temu „Konflikti“, tako da sam vrlo dobro naučila koji su to mogući ishodi konfliktnih situacija i kako do njih doći najlakše. Tri su moguća ishoda, i to: pobjednik-pobjednik (kompromisno rješenje – divan ishod, nažalost veoma rijedak), pobjednik-gutbitnik (jednoj osobi je dobro, drugoj nije; mnogo sebičan ishod, ako mogu da dodam) i gubitnik-gubitnik (najgora opcija, a vjerovatno i najčešća). Zašto to?

Zato što NIKO NIKOG NEĆE DA TRPI.

Daleko od toga da neko treba da trpi nešto što ne zaslužuje; loše, agresivno ili ko zna koliko loše ponašanje. Ovdje ne govorimo o tome.

Ovdje je riječ samo o tome da smo došli do vremena kada niko nije spreman na kompromis. Što i ne bi bio toliki problem, da nekad jednostavno nije neophodno spustiti loptu i pristati na manje od onog što smo tražilim, za opšte dobro. Došli smo do vremena kada smo sebi najbitniji. To nije uopšte strašno, ali je strašno to što nam je rijetko ko drugi bitan. Došli smo u vrijeme kada svako vuče na svoju stranu konopac, pa konopac pukne, pa padne i jedna i druga strana, ali, samo, ne daj Bože da smo pokušali naći kompromisno rješenje. Pupupu.

Čitam prije par dana, u Srbiji u nekoj opštini za prvih 6 mjeseci sklopljeno 112 brakova, razvedeno nekih drugih 102. Hvala Bogu pa nisu ti isti. Ima nade. Dobro je.

Nije dobro… već za par godina to će biti možda 56 od tih 112 brakova. Za desetak godina 102 od tih ovogodišnjih 112 sklopljenih.

Gdje nas vodi?

Ne želim da razglabam o brakovima i razvodima. Ima ljudi koji će o tom.

Ja želim da akcenat stavim na neke sitne, svakodnevne situacije koje, sigurna sam, u velikom procentu vode do velikih razdora među ljudima. Jer puno malih stvari uvijek je činilo jednu veliku. Ja želim da osvjestim ljude o onome, o čemu su mene bakine riječi osvjestile. Želim da shvatimo (ne izdvajam sebe jer i ja sam još uvijek na putu shvatanja toga) da u svakoj situaciji koja se na kraju ispostavi kao problematična stiuacija postoje dvije strane, koje su nerijetko sasvim suprotstavljene. Želim da shvatimo da ostanak na sasvim svojoj strani, ne može, niti će ikad dovesti do pozitivnog razrješenja. Želim da shvatimo da svako od nas može da se popne ili spusti par stepenica prema suprotnom rješenju. Želim da pokažemo da možemo jedni druge da trpimo.

Znam da živimo u brzom vremenu, novom vremenu, stresnom vremenu… ali znam i da je sve puno lakše kada pokušamo da gledamo i drugu stranu. Ali ne po principu „ne činite drugima ono što ne želite da drugi ljudi čine vama“, nego „činite ono što želite da drugi ljudi čine vama“. Velika je razlika – negativno vs. pozivitno. Ja ipak glasam za pozitivnu verziju iste rečenice.

I za da pokušamo da se više trpimo.

Autorka: Bobana Stojičić