Ljudi s olovkama

Adisa Šehić: Dobar dan, ja sam Ljubavnica Vašeg muža, mislim, autor sam te knjige.

Obično ne pamtim te prve susrete. Tačnije, ne pridajem im toliko važnosti. Imam čudne navike, gledam ljudima u cipele prilikom upoznavanja. Dok pričam, gledam direktno sugovornika u oči pa često ostavljam utisak da flertujem. Bar tako kažu. A to nekad…

Ljudi s olovkama

Obično ne pamtim te prve susrete. Tačnije, ne pridajem im toliko važnosti. Imam čudne navike, gledam ljudima u cipele prilikom upoznavanja. Dok pričam, gledam direktno sugovornika u oči pa često ostavljam utisak da flertujem. Bar tako kažu. A to nekad i nije zahvalno. Dobro, bar nije bilo tog dana. Sjedila sam u prostranoj sali i posmatrala kroz prozor kako pada snijeg. Zanimljivo, proljeće je odavno trebalo “doći”, no On (snijeg op.a) i dalje pada. Ne volim ga. Snijeg. Ne podnosnim hladnoću, još manje kada sve djeluje tako sumorno, beživotno, sivo i obojeno u dva tona. Depresivno.

Tek onako poneki prolaznik bi ulicom prošao, nakašljao se ili povisio ton dok je kupovao novine, ali ono što se čulo unutra, iza prozorskih stakala, bilo je samo lupanje moje potepetice o pod. Gledala sam u vrata na kraju hodnika, vrata Njegove kancelarije. Najzad, izašao je. Na moje iznenađenje, bio je mnogo mlađi nego sam zamišljala, mnogo šarmantniji nego sam čula  i to je bio prvi susret koji sam zapamtila.

Kada imate sve što poželite, kada znate da ćete uspjeti u svemu što naumite, što vam onda preostaje da poželite ? Ništa. Ali sve što imate, ako ste spremni da riskirate u svrhu zabave, malo uzbuđenja ili ipak nečega što će vam dići ego – mnogo ste hrabri. To danas sa sigurnošću tvrdim.

Kada se osvrnem unazad, tih nekoliko godina, shvatam da je oduvijek tako bilo. Mrzila sam pisana pravila, ali sam imala svoja koja sam veličala i pokušavala nametnuti mojim prijateljima. Nisu ih voljeli, ali su ih vremenom koristili. To je bio putokaz za sve što poželiš. Riskiranje svega što mi je bilo sveto stavljala sam na kocku i čekala svoj red da je bacim u tom začaranom krugu “igrača”. Primjera radi, Njegovu ženu nisam poznavala lično, tu i tamo vidjela bih je na nekoj naslovnici ili bih morala da prećutim zahvalu uredniku kada bi on stavio članak o Njoj tik uz prostor predviđen za mojih nekoliko rečenica u dnevnoj novini.

Željna uzbuđenja, vidjela sam upravo Nju u idealnoj ulozi glavnog kritičara za moju knjigu koja je uveliko bila u pripremi.

”Bio je stranac bez imena, tako pogrešan, tako zabranjen, tako tuđi… A tako moj. Pod njegovim prstima moja koža gori, oblikuje me… Kao što umjetnik oblikuje svoje djelo. Dok je uzimao ono najbolje sa mene, pa i moje godine, ja sam ga uvlačila u svoj svijet…”

Čitala je stranice moje hrpe papira koje sam joj spustila na sto. Iščitavala svaku rečenicu, sa nevjerovatnom pažnjom i, obazirući se na svaki interpunkcijski znak, zastajala je, a onda je podigla pogled! Zamamno je sklonila kosu s lica, prateći moju reakciju i uvijek prodoran pogled. ”Život je ironija”, odzvanjalo je u mojoj podsvijesti. U tom trenutku , slušala sam hvalospjeve na moj rad. Objašnjavala mi je kako će to biti osvježenje za čitateljstvo, a ja sam se pitala: ”Da li zna? Je li se pretvara?”

Naša konverzacija pretvorila se u monolog. Pričala je brzo, pravila pauze koje je koristila da pomjeri pogled iz jednog ugla prostorije u drugi. Ne poričem, bila je lijepa, ali bila je to klasična žena.

Znate, jedna od onih koja vjeruje u sagu savršenog doma i kućice sa cvijećem, dvoje dječice i psić u dvorištu. Dok ona kuha čorbu za ručak, on dolazi s posla, nosi aktovku grli je s leđa… Bla bla. Nesvjesno, njen monolog prekinla sam svojim gromoglasnim smijehom. ” Ja sam slomila svoje ružičaste naočale davno … ”, brzopleto i krajnje nepromišljeno, ničim izazvano sam izustila kroz smijeh. Pogledala me upitno. Nisam imala želju da joj skidam njene naočale, te ružičaste, ali osjećala sam se zadovoljno.

Znala sam da nije ništa posebno, osim prosječne žene. ” Volim što ste objektivni, laskaju mi vaše kritike”, izgovorila sam ljubazno, a ona se udobno zavalila u stolicu. Nekad sam mislila da pršti od inteligencije, ali shvatila sam da se ona ne usuđuje Njemu suprotstaviti. Nisam željela ni ja da budem povod tome. U jednom trenutku sam osjećala i žaljenje. Toliko emocija, nedefinisanih… Nisam znala šta da mislim o njoj uopće. Ali danas znam – divila sam joj se. Pred višemilionski auditorij predstavljati svoj brak idealnim, glumiti zadovoljstvo i harmoniju, prikazivati taj sklad na svakom koraku – pa to je umjetnost! Još veće divljenje osjećala sam prema činjenici da je imala snage da posjeduje sve, osim onog što najviše želi – Njega. Kao sjenka, na svakom događaju, na svakom pojavljivanju u javnosti, u svakoj prilici … tik uz Njega- koji nikad nije bio samo Njen.

Zatvorila sam vrata i krenula niz hodnik. Ne znam ni zašto sam imala taj osmijeh na licu, možda zbog spoznaje da igra nije gotova. Možda zbog toga što mi je moj kaput stajao bolje nego ikada ili što su potpetice mojih cipela bile sasvim dovoljno visoke da učine sretnim Njenog supruga, koji me ovaj put nije čekao u njegovoj kancelariji, već na uglu ulice.

O autoru: Nikada neću odustati od tinejdžerske vizije da jednog dana, sjedim za svojim laptopom , kuckam tekst za koji ću biti plaćena i gledam kroz prozor. Podsjeća li vas to na nekog ? Šalu na stranu, nisam Keri, iako imam mnogo cipela, ali volim pisati. A da bih o sebi stvarno napisala nešto, trebalo bi mi vremena i kuckanja, jer ja sam ipak tipična žena Blizanac po horoskopu , oduzela bih i vama mnogo vremena čitanjem.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije