LjudiRadoznala Lola

Adaleta Husić: Rođen kao djevojčica, na putu da postane muškarac

Kako izgleda život u pogrešnom tijelu, zarobljenost i nemogućnost ostvarenja života u njegovom pravom smislu, zna Adaleta. Javnosti poznatija kao učesnica u talk show na temu “Žene koje vole žene” izjasnila se kao lezbijka. Međutim, danas se izjašnjava kao transeksualna…

Sara Velaga

Kako izgleda život u pogrešnom tijelu, zarobljenost i nemogućnost ostvarenja života u njegovom pravom smislu, zna Adaleta. Javnosti poznatija kao učesnica u talk show na temu “Žene koje vole žene” izjasnila se kao lezbijka. Međutim, danas se izjašnjava kao transeksualna osoba koja želi promijeniti pol i izaći iz dvostrukog života, koji, kako navodi, živi svih 28 godina svog života. Primorana da opstane u društvu koje je diskriminiše, ne shvata i osuđuje, ali i mrzi transrodne osobe, ova Mostarka odlučila je otkriti više o svom tranzicijskom putu, ali i onom mnogo težem. Prije njega. Putu spoznaje i priznavanja sebi i drugima. Radi poštovanja prema njenoj odluci, u nastavku teksta obraća nam se u muškom rodu, jer to je ono što je oduvijek i željela biti. Muškarac.

Rođen si kao djevojčica, ali si se osjećao kao dječak i poželio ući u proces tranzicije. Kada si prvi put to osjetio i kako je to izgledalo?

Imao sam šest godina, bilo je ratno doba. Ono vrijeme kada se djeca igraju rata, prave bunkere od kamenja, kada se ranim jutrom probude trčeći iza zgrade pravo na cestu čekajući unproforce da naiđu i daju vam čokoladu. Razlikovao sam se od tadašnje svoje generacije, djevojčica, mislivši da sam drugačiji, a posebniji od ostale djece. Tada nisam znao zašto, jer u tim godinama ne možete u nekom većem omjeru spoznati sami sebe. Nikad se nisam igrao barbika sa djevojčicama iz kvarta i sjećam se da sam uvijek govorio da ih ne volim jer nisu žive, pa bih potom bio nezainteresiran za dalju igru. Povlačio bih se u sebe, odlazivši kući.

Strašno sam volio autiće, klikere, a pošto mi je otac radio u policiji, često sam znao navući njegovu uniformu glumeći vojnika. I sjećam se da je imao vojni prsluk iz armije koji sam nosio vani u igri sa djecom i bio sam mnogo sretan. Jedne prilike u igri iza zgrade sam vidio oca kako parkira tadašnjeg stojadina, pa sam otrčao da sjednem na mjesto vozača uzimajući volan u ruke, što mi je otac dozvoljavao. Nakon završetka rata krenuo sam u školu. Bio sam strašno povučen i imao sam osjećaj da sam jedino dijete koje se ponaša tako. U to vrijeme mati me često odijevala u suknjice i lakirane cipelice, što sam mrzio, ali bio primoran da nosim. Često bih za vrijeme sjedenja na klupi spuštao suknjicu do koljena da se toliko ne primjeti da se osjećam ružno u toj odjeći.

U osnovnoj školi sam stekao samo jednu drugaricu s kojom sam imao osjećaj da mogu da podijelim sve što me muči i dijelio sam, a ona je bila jedina koja me slušala i shvatala. Ona je pričala o dječacima, ja sam pričao o djevojčicama. Podijelio sam s njom i jedno sviđanje prema djevojčici iz susjednog odjeljenja, pri čemu me ona pogledala i samo se nasmijala misleći da se šalim. Razvijao sam film u glavi kako bih volio da imam djevojku, ali djevojku s kojom ću moći biti ono što jesam, dijeleći ono što osjećam i kakvim se osjećam, ali tada nisam mislio da je to ostvarivo. Tada mi je ona bila jedino utočište, jer nisam imao s kim da podijelim svoju priču. Imao sam „solidno“ djetinjstvo, a pritom i teške roditelje, pogotovo oca s kojim nisam imao nikakav kontakt, nikakav odnos. Imao sam oca, a kao da nisam. Mati je često bila odsutna i van kuće zbog posla. Sa sestrama nisam bio mnogo blizak, jer sam se uvijek izdvajao iz mase, bio drugačiji, po oblačenju, ponašanju i svemu ostalom pa sam se često osjećao odbačenim s njihove strane, i strane sredine u kojoj sam živio. Jedna od sestara je imala prijateljicu koja mi se jedne prilike obratila rekavši mi: “Kad odrasteš, ti ćeš biti moj dečko”. Ja sam se samo nasmijao.

Proces outovanja težak je i zahtijevan, a zasigurno jedan od najtežih zadataka postaje priznavanje roditeljima. Možeš li nam otkriti kako i kada si došao do tog koraka?

Moje prvo priznanje majci da sam drugačiji je uslijedilo sa mojih 17 godina, jer sam tad upoznao jednu djevojku preko oglasnika. Započeli smo vezu i ja sam odlučio da to ne želim da krijem, pa sam joj rekao, ali me nije u startu shvatila ozbiljno, pa je rekla kako je to prolazna faza i da ona to ne može prihvatiti. Raskinuli smo, jer se i majka djevojke nije slagala s našom tadašnjom vezom. Bili smo zajedno četiri mjeseca, a trebalo mi je mnogo da prebolim taj period. Ona se izjašnjavala kao lezbijka, a ja kako sam mislio da tako trebam i ja, počeo sam da se izjašnjavam kao takav. Nisam mnogo izlazio, nisam se družio s ljudima, nisam sticao prijatelje, jer moji nisu bili za to da izlazim, pa sam često bio u kući.

Izašao bih tek ako njima nešto treba i to je bilo svo moje druženje s okolinom. U gradu je postojao Omladinski kulturni centar, poznatiji kao „Abrašević“, i znam da sam htio da se priključim u neku sekciju, ali moji nisu dozvoljavali. U tim godinama kad bih već trebao da prepoznam sebe i spoznam tko sam, ja nisam imao nikakav protok informacija. Znao sam da volim žene, ali kao žena sa ženom, nisam bio potpun niti zadovoljan na onome što imam s tom ženom, iako bih joj pružio svo zadovoljstvo, ja bih ostao uskraćen, jer nisam osjećao obostrano zadovoljstvo. Uvijek je nešto falilo, iako sam znao kako se osjećam unutar sebe, nisam znao kako se to naziva, pa sam ostao uskraćen odgovora na to pitanje.

Imao sam još par veza poslije, ali nakon svake bih ubrzo i ohladio se, jer sam imao osjećaj da to nije ono što ja želim, a na šta sam možda primoran zbog neznanja o istom. Tako da sam proveo život živeći ga kao lezbijka. Sasvim slučajno sam pozvan u emisiju Dejana talk show i sasvim slučajno sam se odazvao, jer nisam htio da živim skrivenim životom i po cijenu gubitka obitelji. Želio sam neki unutarnji mir, slobodu govora, slobodu kretanja. Nakon javnog priznanja i emisije, moji su me se javno i odrekli. Utočište sam pronašao kod poznanika sa Fejsbuka i, od toliko prijatelja, dečko koji me nije ni poznavao ponudio mi je smještaj, hranu, krevet. Prihvatio sam. Nisam imao izbora. Danas sam mu mnogo zahvalan na divnoj gesti. Tada sam se obratio i LGBT udruženjima „Sarajevski otvoreni centar“ i „Okvir“, ali nisam dobio nikakvu pomoć, zaštitu… Ništa. Zatvorili su mi vrata pred nosom.

Inače, nisam pobornik LGBT udruga iz razloga što svaka druga osoba koja se outovala iz BiH, ili regiona, imala je gotovo identično loše iskustvo s udruženjima vezano za pomoć. Tako da sam zatvorio to poglavlje o našim udruženjima. A ubrzo me i mati kontaktirala, pa smo obnovili „obiteljske odnose“ jer nije isto priznati svojima u četiri oka i otići na TV javno priznati pred mali milion duša. Ipak je to velika stvar za nekoga tko ne zna puno o LGBT populaciji, ali je ipak zasukao rukave, skupio hrabrosti i otišao ispričati svoju priču bez straha šta će se desiti. I jesam i ne žalim, niti jednog jedinog trenutka, jer nakon te emisije sam shvatio tko sam, gdje pripadam i šta mi je raditi za dalje.

Društvo u kojem živimo, nažalost, još uvijek nema dovoljno razvijenu svijest, ali ni prag tolerancije kada su u pitanju transrodne osobe. Kakva si iskustva imao sa reakcijama drugih ljudi i ko ti je bio najveća podrška?

Unutar same LGBT populacije u BiH transrodne osobe spadaju u jednu od najnevidljivijih i najugroženijih manjinskih grupa. Ovakav status transrodnih osoba povezan je sa neuobičajenim načinom njihovog izražavanja vlastitog rodnog identiteta i identificiranja koje uglavnom odudara od tradicionalne podjele na „muško“ i „žensko“. U BiH još uvijek nije razvijena svijest o razlici između roda i spola, kao ni o individualnim i društvenim konstruktima koji stoje iza ovih pojmova. Od svih pojedinaca/ki u BiH se još uvijek očekuje da se ponašaju i izražavaju u skladu sa društveno propisanim ulogama koje im prema njihovom biloškom spolu pripadaju od samog rođenja.

Nisam imao ružnih i negativnih iskustava kada sam ja u pitanju, a podržali su me mnogi na mom putu ka tranziciji, kad kažem mnogi mislim na sadašnje prijatelje, poznanike, aktiviste iz susjednih regiona, ali ne i obitelj. Oni nisu upoznati sa mojom odlukom, odlučio sam da im kažem onoga dana kada budem ušao u proces svega što je bitno, a trebaju biti uključeni u to, iako znam da ću tada biti definitivno isključen iz njihovih života, ali spreman sam da podnesem svaki gubitak, da bih dobio sebe, i da bih uspio ostvariti zacrtano.

Sada kada se spremaš na ulazak u proces tranzicije, čekaju te psihološka testiranja, nakon čega želiš potpuno promijeniti pol. Koliko vremena će ti biti potrebno i šta te sve konkretno čeka?

Za ulazak u proces tranzicije je potrebno mnogo rada, truda, strpljenja i novca, ali radim na tome da se ostvarim na tom polju. Ne znam koliko vremenski će mi biti potrebno, još uvijek se informišem o svemu u vezi tranzicije i samog postupka, ali razgovarao sam s nekima od transrodnih osoba oko same hormonalne terapije i saznao da su prva tri mjeseca najteža. Tijelo se ubrzano mijenja – grudi se smanjuju, kukovi nestaju, crte lica postaju muževnije, a također se mijenja i mentalni sklop. Proći ću kroz period depresije, kao kad vam se tijelo mijenja u pubertetu. Nakon toga slijedi operacija promjene pola, posljednja faza njenog preobražaja.

Kakav je osjećaj biti “zaglavljen u pogrešnom tijelu”?

Teškim se čovjek osjeti, jer danas malo kome se možete povjeriti iskreno i reći kako se osjećate. Od velike važnosti mi je da me vole, podržavaju i prihvataju ljudi koje i sam volim, podržavam, prihvatam, o drugima i ne razmišljam, jer nemam potrebu da ih pitam za mišljenje.

Vjeruješ li da bi ti jednostavnije bilo prolaziti čitav proces negdje van BiH i kako generalno ocjenjuješ položaj LGBT osoba u BiH?

Proces tranzicije sam mislio započeti u Beogradu, jer tamo mnogi odlaze, kažu da su bolji uslovi, psihijatri, doktori. Položaj LGBT osoba u našem društvu može se poboljšati kroz građanski aktivizam, ali takvo što nažalost ne postoji u BiH. Postoje zakonski mehanizmi, kao što je zakon o zabrani diskriminacije nad LGBT osobama, ali taj zakon kao da nema svoje istaknuto ja, kad su u pitanju manjinske skupine. Čini mi se da je mržnja prema LGBT osobama iz dana u dan veća, i da je gora i od one međunacionalne koja postoji i 25 godina nakon ratnih zbivanja.

Postoji li mogućnost pokrivanja troškova promjene pola od zdravstvenog ili ćeš morati sam snositi troškove?

Ne očekujem pomoć od države, pa sam odlučio vjerovati samo u sebe i ono što sam sebi obezbjedim, tako da ću sve troškove pokriti isključivo sam.

Šta savjetuješ osobama koje se još uvijek nisu outovale, na koji način skupiti snagu i hrabrost i uraditi to?

Sloboda je preskupa, ali vrijedi se boriti za nju. Sloboda je svima dostupna, za slobodu govora se treba izboriti, jasno, glasno, bez obzira na posljedice. Sloboda se plaća. Nešto izgubite, da biste nešto dobili.

Tvoja poruka društvu po pitanju LGBT osoba. Kako objasniti da niko nikoga ne treba “tolerisati” već shvatiti da smo isto društvo koje treba naučiti živjeti zajedno?

Ljudi bi trebali da se uče toleranciji, da uvažavaju bogatstva različitosti, a to se zasniva na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Javnost u većini slučajeva zna biti surova i okrutna, ali nikada nemojte da odustajete od sebe, i onoga što ste započeli. Kad ste najmanji, tad ste najveći. Kad mislite da ste jedini, budite uvjereni da niste, ima nas još. I svi mi outovani otvaramo vrata onima koji su primorani da žive iza zatvorenih. Ustanite i borite se za sebe. Ostvarite se, jer možete. Danas ja, sutra vi.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije