Lole iz komšilukaO životu

Zvijezda od sedefa

Kao i sve bajke, i ova počinje nalično… Bilo je to davno, nekud posve daleko. U svijetu kazni, ološi i toljaga… U dubokoj šumi živjela je vučica. Bijela krzna, a krvi od toplog meda. Plavih očiju i one čudne srme…

Autor Redakcija

Kao i sve bajke, i ova počinje nalično…

Bilo je to davno, nekud posve daleko. U svijetu kazni, ološi i toljaga… U dubokoj šumi živjela je vučica. Bijela krzna, a krvi od toplog meda. Plavih očiju i one čudne srme oko kapaka što na dom miriše. Sama i ostavljena morala je da nauči kako se preživljava i raste među zvjerima. A voljela je modro cvijeće, reske dane maja i jela mliječne travke… brstila povremeno i pupolj sa niskog bagremlja, a gledala jutra kad izrone iznad širokog neba. Iz prikrajka bi povremeno zatekla srne i lanad… Šćućurila se, naslonila glavu na šape i sanjala da jednog dana kao oni bude kadra da juri i projuri, preskoči klance i procjepe između litica. Da pobjegne nekud gdje ima i drugih od čistog slada. Nije… Stvarno nije bila poput drugih kurjaka.

Umjela je da čita lišće i zaplače na meki šum sa grana. Voljela je stihove u vrijeme kada nije bilo harfe i stihopisaca. Lizala je rosu da utiša žeđ… Dok su čopori oko nje urlali na sva grla. Gladna je jednom ulovila zeca i prije ugriza zastala. Začula je kako srce od straha lupa, omirisala… Te njuškom grudvu odgurnula… Dozvolila mu da pobjegne… Vratila se travkama i bubama.

Lizala je rosu da utiša žeđ… Dok su čopori oko nje urlali na sva grla. Gladna je jednom ulovila zeca i prije ugriza zastala. Začula je kako srce od straha lupa, omirisala…

Htjeli su da je ubiju mnogi. I šuma i ljudi… Ali i kleta vremena. Imala je ožiljaka kao panj godova… I krzno od sedefa da prikrije bol. A onda je i ona nekom magijom postala majka. Nekoliko štenaca plelo se oko grla i udisalo mirise iz njena snježnog saga. Mazila ih je i krila od svega – želeći da nikada ne doznaju za mračne stvari što vrebaju iz dubine gorskih staza. Avaj, najogavnija od svih vargi se jedne noći ukaza, iz paklenih jama na svijet iskobelja i zaarlauka… Poželje da sažvaće sve što je vučica imala. Pa da potonje od svih njene kosti skrca.

Lišće joj šapnu šta se sprema…

Htjeli su da je ubiju mnogi. I šuma i ljudi… Ali i kleta vremena. Imala je ožiljaka kao panj godova… I krzno od sedefa da prikrije bol.

Napade ih zvijer noću… Borila se sa vargom i ujedala čapru od najcrnjeg mraka, a mahom štence tjerala da trče što dalje. Bješe to strahovita jeka. Između golemog bauka i grumena duše što je tek naučilo da stasava kroz trnovita vremena. Vučići su zastajali i cvilili, a ona ih hukom vjetra tjerala, bodrila da bježe što dalje i brže… Obeća da će ih stići iza litice … Na mjesto kom zlo ne smije ništa. Tamo gdje su vode najčistije.

Izmorila je čudovište ugrizima, silnom snagom iz malog korita… I kada je osjetila da su se njena čeda domogla svijetla, povukla se iz grča… Zastala i pogledala duboko u dva zjapeća oka. Sjeti se zečjeg srca i shvati da njeno tako hitro ne lupa. Potom podiže vrat… I prije predaje ugrabi da udahne prvi tren narednog jutra.

Pokloni grlo vargi.

Dugo se smrt gostila… Dugo šuma za njom ne zajeca.

Vučići su zastali na obećanom mjestu i čekali majku. Prođe nešto vremena, pa još i komad… Svi se raziđoše i odoše u posve druga i daleka mjesta. Samo najmlađe od njih ostade uporno… I ne prestade da čeka. I kad se sve utiha i kad se varga povuče u jazbinu od otrovna šiblja i neki ludi zec protrča ispod stijenja… Tad i krv na vrhovima travki presta da blista, vuče pogleda u majčino parče neba. Pojavi se zvijezda od sedefa.

Vučići su zastajali i cvilili, a ona ih hukom vjetra tjerala, bodrila da bježe što dalje i brže… Obeća da će ih stići iza litice … Na mjesto kom zlo ne smije ništa. Tamo gdje su vode najčistije.

* * *

I mene je majka samo jednom prevarila… Rekla mi tako – da odem, da pišem i „da će sjutra biti bolja“… Da u miru, i bez bola pročita riječi od meda. U petak je zaspala… Za sva vremena. Ne znam u koja neba prije da gledam… Toliko je sazvježđa od nestalog svijeta.

Reci mi, vuče, dobro, koja je od njih moja zvijezda.

I kada je osjetila da su se njena čeda domogla svijetla, povukla se iz grča… Zastala i pogledala duboko u dva zjapeća oka. Sjeti se zečjeg srca i shvati da njeno tako hitro ne lupa. Potom podiže vrat… I prije predaje ugrabi da udahne prvi tren narednog jutra.

Znam ja nju… Neće ona jako da sija, drugima da ne smeta. Sigurno već nekog čuva, o nekom se stara… A kad je sama čita Isidoru i Dučića.

Volim te više od vijeka, duže od svemira… Moje divne oči od modrog sedefa.

Autor: Milisav S. Popović sa dodatkom književnik i profiličar

Tekst prenosimo sa milisav.me.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije