Život

Nije smisao života samo da si sit

Nedavno sam pisala tekst o tome kako je u našoj državi mnogo toga trulo i kako je jako teško biti mlad čovjek koji poštenim radom i zalaganjem za sebe želi da obezbijedi budućnost. Da kupi neku nekretninu, da odgaja djecu….

Jelena Despot

Nedavno sam pisala tekst o tome kako je u našoj državi mnogo toga trulo i kako je jako teško biti mlad čovjek koji poštenim radom i zalaganjem za sebe želi da obezbijedi budućnost. Da kupi neku nekretninu, da odgaja djecu. Da ponekad uštedi. Da radi ono što voli.

Nekoliko čitateljki se osvrnulo na moj tekst i istaklo kako samo moramo imati realne želje i truditi se i kako ovo i nije baš tako loša zemlja za život. Poštujem njihov stav, ali to implicira dvije stavke, da ja imam nerealne želje i da se ne trudim mnogo.

Zar sanjarenje nije besplatno?

Otkako znam za sebe voljela sam da maštam. Da ostvarujem neke male dječije ciljeve, pa sebi postavim nove. Kada su me pitali šta želim biti kada porastem ponosno sam odgovarala: „Direktor“.

Danas nisam direktor, niti imam takve ambicije. Nemam ni želudac za odgovornost koja takva pozicija nosi sa sobom, ali i dalje imam snove i nadanja. I dalje za sebe želim bolje. To je valjda u ljudskoj prirodi.

Ne mogu biti sretna samo zbog toga što imam pitku vodu i što mogu da kupim hranu jer je to za mene cijelog života normalno, kao što mi je normalno da dišem. Logično je dakle da ponekad poželim popiti i sok.

Šta se u našim životima dešava od našeg djetinjstva do poslednjeg udisaja? Šta bismo trebali da radimo? Kako da živimo?

Da se budimo svakog dana i odlazimo na svoje poslove. Da se čitavog dana na silu smiješimo i kada nam se ne smije. Da uljudno klimamo glavom. Da smo uvijek decentno našminkane i uredno isfenirane. Da su nam košulje ispeglane.

 

Da se ne žalimo kada nas boli stomak ili smo razdražljive. Da ne sanjamo o nekom odmoru. Da ne želimo da nam se ugađa.

Kod nas se od malena uči da sve svoje porive svedeš na minimum. Pa tako i kad se nešto lijepo desi, moraš da kucaš u drvo „da ne urekneš“, ili ako se mnogo smiješ da sa strahom zaključuješ da ćeš sigurno oplakati

Ako si muškarac moraš da ostaneš tamo gdje su ti kuću sagradili majka i otac, i za tebe izabrali gdje da živiš. Da oženiš neku lijepu i čestitu djevojku koja će se slagati sa tvojima. Da imaš posao i da hraniš svoju porodicu.

Pa kada samo se sveli na to samo da smo siti i da nam je živa glava? Zdravlje jeste najbitnija stvar koja nam je potrebna da bismo svoj život nadogradili i učinili najboljim mogućim. Šta je sa dušom? Šta je sa onim što ti srce šapuće, a oči traže? Šta je sa onim stvarima od kojih ti zaigraju sva čula pa si srećan što si živ?

Nikada se ne bih zadovoljila životom prazne ljušture. Da koračam samo ucrtanim putevima. Ljubim po navici. Volim ono što mi se kaže.

Oduvijek sam željela da volim toliko da se plašim da neću moći disati bez njega. Da sam ja nečiji svijet. Nikada nisam tražila partnera. Tražila sam ljubav za cijeli život. Ako ti svoju nisi pronašla, to samo znači da trebaš i dalje da tražiš, a ne da se skrasiš pored nekoga ko je „podoban“.

Nikada se ne smijem šalama koje mi nisu smiješne. Ne ljubim ljude koje ne simpatišem. Ne posjećujem rođendane koje ne želim i ne vodim razgovore koji me zamaraju. Ne jedem hranu koja mi se ne jede. Ne slušam muziku koja mi se ne sluša. Ne živim život koji mi se ne živi.

Mnogo je tih stvari za koje će ti u životu reći da moraš i da bi trebala. A ko je taj koji određuje naša moranja i trebanja? Ko je taj sudija koji će reći da je nešto u redu ili nije? Čiji blagoslov nam treba da bismo bili srećni?

Postoje stvari koje ponekad „moraš“ da bi uživao u drugim stvarima koje voliš. Loše je kada ta moranja postanu sastavni dio tvog života. Kada zaboraviš da trčiš prema stvarima koje voliš i prestaneš da tražiš način da se riješiš ovih koje moraš.

Zaboravljamo često da život nema reprizu. Zaboravljamo često koliko bismo trebali biti važni sebi. Da putujemo ako nam se putuje. Da potrošimo ponekad nepromišljeno. Da kupiš baš te cipele zbog kojih se danima smješkaš. Da zakasniš ponekad sa računima i da ne misliš da si zbog toga manje uspješna. Da ponekad propustiš poziv svoje prijateljice. Da shvatiš da je u redu i da se ona tebi ne javi sledeći put kada bude imala loš dan ili joj ne bude do priče.

Mnogo je tih koji će ti reći šta moraš, a malo je onih koji će razumjeti što jedino slušaš ono što ti srce šapuće. I takve pusti. Oni nisu od tvoje vrste. Vrste koja je naučila da sanja, jer je sanjaranje lijek za dušu.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije