Ljudi s olovkama

Azelma Halvadžić: Priča iz Tešnja

Sjedim tako i razmišljam šta ću sa ovih dvadeset i sedam kila. Ne znače mi ništa, ne trebaju mi. Nisam ja od tog posla, ja sam starog kova. Štedih samo zato što me mati tako naučila, ne da steknem neko…

Ljudi s olovkama

Sjedim tako i razmišljam šta ću sa ovih dvadeset i sedam kila. Ne znače mi ništa, ne trebaju mi. Nisam ja od tog posla, ja sam starog kova. Štedih samo zato što me mati tako naučila, ne da steknem neko bogatstvo. Ostavio bi ih sebi da me služe, al’ me strah da me ne pokvare, ili da se ne zagube tu negdje pod divanom i ćilimima. Grehota sinko, kad može da služi u bolje svrhe. Sve što sam radio, to sam i volio,
krojač, sitan, ali pošten. Razmišljam, nemam ni porodicu da to s nekim podijelim, godine mi prođoše u radu, nešto siće prijatelja mi ostalo za po stare dane.

Tako ti ja, sjedi- smisli, šta ću, ku’ću, kad negdje kod zadnjeg srka iz findžana nadođe meni ona moja čista. I’šetam ja iz avlije, pa niz kaldrmu uputim se do svoga grada, kontam, ako mi tad nešto ne naumpadne, vala, neće nikad.

Uz čaršiju, niz čaršiju, obiđoh sve sokake, prođoh pored velikog Tešnjaka Tešnjali Muse i mislim, šta bi bilo da sada iz mezara ustaneš, pa da vidiš kakva te je slava popratila. Znam komšija moj, džaba ti je ona sada kad si k’o pas živio onomad. Bezbeli.

Dole niže, u čaršiji behar mi nadraži nosnice. Lijepa trešnja. Prvi put osjetih potrebu da se zahvalim Banu iz bijelih Gradininih dvora što zasadi trešnje, i što imade tako lijepu kćerku koja volješe trešnje… što postade Trešanj.

Put me skrenu do komšije Gazi Ferhat -bega, pa gledah ovu njegovu vječnu kuću, aman, ne imade čovjeka na svijetu više k’o što bijaše on. I taman se ja tako zamislio, ja kad zatutnji onaj sahat sa Kule, i mehanika iz Beča donesena, a u isti mah i efendija pusti avaz sa munare, srce mi na sekund zastade, pa kad pribrah snage i kad mi se mozak u tintaru vrati, a ja skrenuh, pa se uputi baš njoj, kuli Sahat, misleći o Stjepanu Tomaševiću i Radoju Krstiću…

iz te misli prenu me glasno dovikivanje – Safete! Safete!

Kad tamo iz prikrajka ahbab Salih, k’o samim Bogom poslan, zove mene na kahvu u Kahvu. Meni k’o da se sva ona nakupljena tuga istopi pa poteče niz noge, oslobodivši mi srce, jer znam nema mi pametnijeg čovjeka do općinara, riješit će me ovih dvadeset sedam muka što mi misli zaokupiše zadnju heftu.

– Selam alejk,

– Merhaba prijatelju, k’o da te nešto muči ovih dana, stisnut hodaš sokakom. Ja sve čekam ne bi l’ mi malo svratio, da promuhaberimo, osijedih iščekivajući te.
A meni se usne razvukoše u osmijeh, znajući da imam pravog prijatelja. Jedva dočekah da mu se ispovijedam, pa skupa pođosmo prebirati po glavi, ne bismo l’ se čega valjanog sjetili. Sjedismo mi tako do akšamskih sati, kad mi reče da uložimo pare u izgradnju Doma kulture. Nisam se protivio. Na sekundu mi kroz glavu prođoše svi oni što ih danas sretoh u mahali, i njihova učinjena dobra djela za ovaj grad, pa reko, možda mogu i ja dati malo od svoje duše ovoj čaršiji.
. . .

Osamdesetih i Dom ugleda svjetlo dana, a ja sam bio prvi, počasni gost. Stojim ispred i gledam veličanstvenu zgradu u najljepšem ruhu, bjelinom okupanu i divim se, ponosan što znam da sam učinio pravu stvar. Neko tamo dobacuje i zapitkuje kako mi se sviđa, jesam li zadovoljan, šta ću sada …

”Aferim” – kažem. Halal bilo od mene, neka služi svrsi dok je mene. Poslije mene, neka služi čemu treba.

Azelma Halvadžić

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije