Daleko negdje u dubini svog sjećanja čuvam sliku kako pijem jutarnju kavu uz novine. Onaj miris tinte otisnute na mekani papir miješao se s mirisom domaće kave iz stare džezve. Novine sam uvijek listala odzada i sjećam se da su…
Daleko negdje u dubini svog sjećanja čuvam sliku kako pijem jutarnju kavu uz novine. Onaj miris tinte otisnute na mekani papir miješao se s mirisom domaće kave iz stare džezve. Novine sam uvijek listala odzada i sjećam se da su sadržavale priče o svemu i svačemu, od sitnih detalja iz života slavnih preko recepata i neizbježne politike. Sadržavale su svijet u malom, imale su ulogu koja danas pripada društvenim mrežama.
Danas kavu pijem jednom rukom dok palcem druge vrijedno prelazim po ekranu. To dođe kao neko virtualno šetanje do prodavnice po kruh i mlijeko i svako jutro štreberski ponavljam gradivo. Htjela to ne htjela, skupljam konce tuđih života. Ili bar one končiće koje odlučuju prikazati.
Vozili smo se u autu, on i ja, prije nekoliko dana. Kavu smo popili usput, bez novina doduše, ali uz radio. Nekih sat vremena nakon prvog gutljaja, onda kada buđenje zapravo počinje, na radiju je započela priča o nekoj djevojci koja vodi uspješan blog. Okej, pomislila sam, današnji su blogovi nekadašnji dnevnici, kao što su današnji instagram profili nekadašnje novine. Djevojka je rekla da blog vodi sa svojim momkom. Okej, pomislila sam, nije baš kao dnevnik, ali dobro, možda je neka zanimljiva priča. Pričekala sam odgovor na pitanje o sadržaju, a nakon što sam ga čula svoje sam misli o dnevniku pospremila na dno kofera, zaključala kofer i izbacila ga kroz prozor.
„Pa tako,“ odgovorila je, „mi pišemo o našoj ljubavi i vezi. O tome što jedemo, kamo idemo i što kupujemo…“
Što jedu.
Kamo idu.
Što kupuju.
Sadržaj je koji prikazuje njihovu ljubav i vezu.
Šta?
Ispričala je dalje priču o zanimanjima kao što su „influencer“ i „lifestyle savjetnik“ te kako se kod nas slabo može zaraditi od tog posla. Misliš slabo se može zaraditi od posla pranja mozga i manipuliranja time gdje parovi trebaju jesti, kako se trebaju odijevati i, ono smrtno najgore od čega me zaboljela glava, malo mi se povraćalo i plakalo, kako se trebaju VOLJETI? Bljesnula mi je u glavi slika moje jutarnje kave iz davnina i shvatila sam – daleko je ovo od novinskog papira, a puno je bliže onom toaletnom i mirisu o kojemu ne bih u detalje.
Tog smo se dana nas dvoje posvađali do vrištanja oko slika koje stoje na podu i toga što ja svaki dan kažem kako im je zapravo mjesto na zidu. I dok je blogerica pričala o najdražim brendovima sebe i svog momka, ja sam se pitala tko je tu lud. Je li nam ljubav stvarna samo kad je virtualna?
Sve mogu podnijeti. Slike ručkova i markiranu, a ispraznu odjeću na profilima. Razglednice iz skupih hotela poslane nikome čija je svrha puka proizvodnja zavisti i kompleksa kao na pokretnoj traci. Na sve se to lako oglušim sve do jednog trenutka. Kad se između plaćanja za reklamiranje brendova i ljubavi stavi znak jednakosti. Kad je idealan par onaj koji se slika u majicama s krokodilom ili kojom drugom živinom, pozirajući nasmiješeno s pogledom u ništa. A takva je „ljubav“ upravo to. Ništa.
Šta je onda s nama koji se raspravljamo oko čarapa ostavljenih pored kreveta, prljavog šporeta, nepostavljenih slika na zidu, razbacanog ormara i podignute daske na wc školjci? Šta je s nama koji živciramo jedni druge jer srčemo juhu i obuveni uđemo po još kap parfema? Šta je s nama koji zbog „savršenih“ prikaza „savršenih“ parova i njihove „savršene“ plaćene ljubavi pomislimo da s nama nešto nije u redu? Svačije govno smrdi, da oprostite, samo se na Instagramu i blogovima govanca ne vide.
Normalno je da ga pošalješ u tri p.m. kad po tisućiti put ostavi koru od banane na stolu.
Normalno je da joj nabrojiš sve po spisku kad se malim prstom zvizneš u ladicu koju opet nije zatvorila.
Normalno je da se svađate do vrištanja kad promašite skretanje jer ste oboje „u pravu“ pa se onda uz cestu ljubite k’o tinejdžeri na haubi auta.
Zato što to ne piše na blogovima i sponzoriranim objavama Instagrama, ne znači da nije istina. Potvrda ljubavi postoji samo na jednom jedinom mjestu na svijetu. Ne na Internetu gdje vladaju filteri i poziranja, te definicije mazanja očiju. Nego tamo ispod jorgana, kad umjesto „oprosti“ i „volim te“ ispreplete svoje nožne prste s tvojima. Za to nema „influencera“ i za to nema savjetnika. To ili jest ili nije. Baš kao i ljubav.
„Majke ti,“ pitala sam ga navečer kad smo legli, „kako ti znaš da me voliš?“
„Tako što me nitko na svijetu ne može toliko naživcirati i naljutiti i razbjesniti kao ti,“ odgovorio je.
I umjesto da ga tada pošaljem u tri p.m., nasmijala sam se. Znala sam da se to ne uklapa ni u kakav blog. Ali ispod tog našeg jorgana, u tom malom svemiru spavaće sobe, savršeno je sjelo. I to je jedino bilo važno. Offline, opipljivo poput starih novina i tako nepokolebljivo stvarno.
