Ljudi s olovkama

Rajko Kecman: U planinskom krilu: Pozdrav iz Bosanskog Petrovca

U PLANINSKOM KRILU (Pozdrav iz Bosanskog Petrovca) Često ga porede sa slijepim crijevom ili ipak zadnjom rupom na sviralu. Mnogo ih iritira. Jako je napastan i dosadan. Umije nekada da ih zasvrbi noću, pa moraju da se počešu. Pa se…

Ljudi s olovkama

U PLANINSKOM KRILU

(Pozdrav iz Bosanskog Petrovca)

Često ga porede sa slijepim crijevom ili ipak zadnjom rupom na sviralu. Mnogo ih iritira. Jako je napastan i dosadan. Umije nekada da ih zasvrbi noću, pa moraju da se počešu. Pa se raščešu i naprave kraste. Najviše im smeta po danu, dok sjede u kožnim stolicama,  jer ne znaju šta bi s njim. Da li da ga odstrane, uklone ili smaknu? Ne, to ne smiju. Može doći do ozbiljnih komplikacija. A oni to sebi ne žele. Nekad im je glave valjao i bio od koristi, dok su korist uživali. To je taj mentalitet. A kad su se koristi nauživali, te u većim varošima podigli dvorove i vile, obezbijedili svojih pet koljena u budućnost, onda su se okrenuli i otišli. Ali još uvijek zna da ih zasvrbi, to slijepo crijevo. U predjelu zapadne Bosne i Hercegovine. Pa ih često od svih rupa na sviralu još jednom želja mine da pritisnu i tu zadnju. Fali im izgleda tog prizvuka, te planinske nevine i raskošne ljepote.

Pričam vam o Bosanskom Petrovcu. Maloj varošici koja se ugnijezdila podno planiskih vijenaca blagorodnog Grmeča, oštroumog Oštrelja, odbrusite Osječenice i nepoklekle Klekovače. Tromeđa i raskršće mnogih puteva. Koji će, ispostaviće se na kraju, vjekovima lokalnom stanovništvu biti prekretnica u njihovim životima i životarijama. Na raskršću su trgovali i tako prehranjivali često prosto – proširenu familiju. I baš sa te raskrsnce, životni put odvede imena svjetskog kalibra, književnosti i slikarstva. Otišli su trbuhom za kruhom. Danonoćno radeći na svom talentu koji iznjedri ljuti krajiški kamen i crnica zemlja. Na oko grubi ljudi – planinci ali golubijeg srca, oštra pogleda ali i lake suze, kao one dječije. Takvi su tamo ljudi. Ali neka djela govore o tome.

Glavni akteri ove priče nisu političari, kao što to biva danas u bijelom svijetu. Glavni akteri na ovoj sceni su: Ahmet Hromadžić, Skender Kulenović, Mersad Berber i Jovan Bijelić. Čuveni Petrovački ćilim, na kojem bi i Aladin poželio da se provoza krug. Bjelajska tvrđava kao ona Selimovićeva „Tvrđava“. Tvrđa od vjetra i ratnika sunca. I vremena koje joj ne može odoljeti, a da je malo ne čupne i ne štipne, s ove ili one strane svijeta. Srednjovjekovna Crkva i nekropole sa stećcima, tu na raskršću. Za koju su vezane mnoge legende, istinite. Ne šalim se, istinite. Iznova se osvrćem i čitam svaki red, da ne bih nešto izostavio. Dobar sam. Sve ovo još uvijek živi u meni. A iz mene nije lako pobjeći. Ne treba zaboraviti ni „Proleterku“ Titov voz. Kojem eto, igrom slučajeva i prilika, izbrisaše šine kao gumicom pa tako ostade odsječen od svijeta na planini Oštrelj.

***

 

AHMET HROMADŽIĆ:                   Je li bolan Skenderu, šta to onaj tamo bojadiše onom četkurinom na onoj hartiji?

SKENDER KULENOVIĆ:                Eee Hromadžiću brate po mastilu, to ti je Jovan Bijelić. On ti se rodio prije nas. U njemu ti je strast i snaga za dva čovjekova života. Taj ti boli ne zna naslikati. U njega ti je sve veselo, živo, lijepo i toplo kao vjetar razvigorac. Djela su mu nadaleko poznata. Mogu ti reći svijet ga poštuje i cijeni. Taj ti je uradio dekore za svjetske balete „Labuđe jezero“, i „Žizela“, opere „Toska“, „Rigoleto“ i Bog da te pita šta još. Imao bih ti do zore pričati.

AHMET HROMADŽIĆ:                   Aaa sad mi je jasno pero moje. Neka, neka. Ono što mi napišemo on naslika u hiljade riječi. Biće ova varošica sutra bogata moj ti Skenderu. Čuće se za nju ja ti rekoh. Pisaće i gdje nikad pisma ne stigoše i slova se ne prosuše.

SKENDER KULENOVIĆ:                Hoće, hoće. Tek će svijet da čuje za nju.

 

***

 

LJUBICA BIJELIĆ (žena):                Šta to radiš crni Jovane pod stare dane?

JOVAN BIJELIĆ:                              Čitam knjigu zar ne vidiš.

LJUBICA BIJELIĆ (žena):                Ma zar ti tako star gubiš oči u tim stranicama?!

JOVAN BIJELIĆ:                              Jesam ženo možda star, al’ nikada za svoj narod.

Vakat mi je pročitati „Stojanku majku Knežopoljku“ Skendera Kulenovića, pa tonuti u san.                                       

LJUBICA BIJELIĆ (žena):                Ma ko ti je taj sad?

JOVAN BIJELIĆ:                              Ljubo moja, to ti je književnik iz mog kraja. Iz Bosanskog Petrovca. Taj što perom napisa, još dugo neće niko moći. On ti ima čulo za to. On je rudar jezika. Bira najtvrđe riječi iz rude predanja. Ona što je najduže mirovala u njoj, tu je i birao. Veliki je on čovjek i ljudina moja Ljubo, veliki.

LJUBICA BIJELIĆ (žena):                E moj Jovane, crni Jovane. Sad te sve razumijem. Ti si iz zavičaja otišao ali zavičaj iz tebe nikada. I ljude si s njim ponio..

JOVAN BIJELIĆ:                              Jeste ženo moja.. Gdje god čovjek pođe, on u sebi nosi svoj zavičaj i svoje ljude. Bez toga bi bio ko najveći siromah. Ja sam srećan čovjek. Što sam imao priliku da mi baš Skender i Hromadžić i planinski vijenci, budu svjetlo u slikarstvu. I što Berber ima od koga da uči. On je moj pobratim po kistu i boji. Veliku će slavu svijetom pronijeti moja Ljubo, veliku.  A sad me pusti, odoh malo leći u svoj zavičaj, među svoje ljude..

***

Kad dođete u bilo koji grad, prvo upoznajte Kulturu, ona će vam biti pravi pokazatelj i vodilja na daljem putu i boravku. Osmotrite stare građevine, prođite alejama i drvoredima. Siguran sam da će mnogi od vas koji budu prolazili ovom varošicom, svratiti bar na kratko, da  osjete duh prošlosti i svježinu kojom odiše. I ne bih rekao da smo slijepo crijevo i zadnja rupa na sviralu. Mnogo je važnije ono što ovaj grad nosi i kakve veličine svjetskog kalibra je iznjedrio, nego to, šta će neko od političara da kaže. Oni često dok pričaju znaju da se deru, jer isto tako znaju da nisu u pravu. Ali ovaj grad govori tiho i polako, i čuje se dalje nego oni koji ga skrnave i ruše, omalovažavaju i blate.

Dođite nam. Širokim grudima i velikim srcem, ćemo prihvatiti sve one koji ovaj grad budu posjetili. Dok dolazite, dotle je naše, a ne njihovo.

Rajko Kecman

Naslovna fotografija: Sead Redžić

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije