Ljudi s olovkama

Robert Dacešin-Moj deda iz grada

Sjećam se da je bila 1999. godina. Moja prva utakmica u dvorani Borik. Borac protiv Zvjezde, mislim da je bilo. Tata i ja u prvom muškom izlasku.  Tražeći naše mjesto, ugledasmo i mog prijatelja Srđana sa njegovim tatom. Ubijajući vrijeme…

Ljudi s olovkama

Sjećam se da je bila 1999. godina. Moja prva utakmica u dvorani Borik. Borac protiv Zvjezde, mislim da je bilo. Tata i ja u prvom muškom izlasku.  Tražeći naše mjesto, ugledasmo i mog prijatelja Srđana sa njegovim tatom. Ubijajući vrijeme u kojekakvoj praznoj priči na poluvremenu, osjetio sam da nam prilazi. Tihog glasa, kao da ne želi nas uvrijedi, ispred nas stao je jedan stariji gospodin.

Na prvu, nije mi jasno šta želi, ne znam koje su mu namjere, ali pokazuje nam kako prodaje raznorazne grickalice.

  • Može dvije kesica kikirikija i dva smokija? – upita ga Srđan.
  • Naravno – odgovora nam uz osmijeh od čije se topline tog trenutka istopi glečer negdje na Islandu.

Dok iz svoje male trošne torbe pokušava da izvadi posljednju kesicu kikirikija, primjećujem njegove ruke. Iste one koje je imao moj pokojni deda. Tople, čak i kada je vani hladno. Još su im i brkovi isti.

Zahvali nam se i laganog hoda nastavi dalje. Iako tog dana, te ’99 godine nismo razmijenili niti jednu riječ, bilo je nešto u vezi sa njim što mi se dopalo. Osjećao sam da iza njega stoji čitava fontana priča i životnih mudrosti koju nikome nije ispričao, a koju bih želio da upoznam, iako nisam znao ni kako se zove.

Od tog trenutka, on je postao moj deda iz grada.

Kako su godine prolazile, primjećivao sam ga sve više i više. Uvijek vedrog duha, raspoložen za šalu, ja i moj deda iz grada, često bismo se sretali i odpozdravljali. Sa sobom bi uvijek nosio svoju vjernu torbu, istu onu na koju je nekada davno pao nakon što ga je auto udario, pa iz tog razloga danas malo teže hoda. Koliko puta je samo bio tema naših razgovora a da toga nije bi ni svjestan. Još iz perioda osnove škole, pa sve do današnjeg dana, kad god bi se pojavio prodajući svoj kikiriki, uvijek bismo mu kuplili nešto i nakon njegovog odlaska pričali o njemu.

Divili smo se njegovoj hrabrosti i upornosti koju je imao. Kada god bi mi naišao težak dan, sjetio bih se njegovog vedrog osmijeha, koji uvijek bio tu i pored svih svojih problema koje je možda imao.

Međutim, primjetio sam kako sam u jednom trenutku počeo sve manje da ga viđam. Prošlo je sigurno i godinu dana kako se nismo sreli. Često bih ga se sjetio i razmišljao o njemu. Pitao sam se da li je dobro, šta radi, kako ga služi zdravlje i kada ću ponovo vidjeti to neumorno toplo lice koje mu uvijek toliko obraduje. Pitao sam i neke drugare da li ga sreću. Ni oni ga nisu viđali.

I tako sve do jednom, dok sjedeći u jednom lokalu u gradu, ne osjetih poznat glas iza sebe. Okrenuh se da vidim o kome se radi i ugledah to simpatično lice koje toliko dugo nisam vidio. Na sebi je nosio maslinasto sivu jaknu u kojoj ga obično viđam. Simpatičan kao i uvijek, ponudi nam da kupimo nešto od grickalica koje prodaje.

  • Nisam Vas dugo vidio – započinjem razgovor.
  • Tu sam ja, samo se ne srećemo često– odgovori mi dok se ispod njegovih sjedih brčića pojavi isti onaj topli osmijeh koji sam osjetio još kao dijete.
  • Mi stalno pričamo o vama. Brinuli smo se da li ste dobro.
  • Ma ne može meni ništa da bude. – reče dok iz svoje torbe izvadi kikiriki koji smo mu tražili i pozdravi nas.

Opet ga nisam upitao za ime, razmišljam u sebi. Ali dobro, barem znam da ga zdravlje služi kako treba.

Živjeći u ovom gradu, upoznao sam mnogo ljudi koji su na mene ostavili poseban utisak. Sa nekim sam prijatelj, neke samo pozdravim i kažem „čujemo se za kafu“. Ali, ne postoji niko na ovome svijetu o kome toliko razmišljam, a o kome toliko ne znam kao što je slučaj sa njim. Međutim, svaki put kada razmišljam o njemu, uhvati me neka tuga. Tuga, iz razloga što se bojim da će moje djete biti uskraćeno da ga upozna i što neće osjetiti njegove tople ruke. Što sam svjestan činjenice da sve ima rok trajanja, da je dobri deda ipak deda, a da ja se vjerovatno uskoro ženiti neću.

Kako sam da jednoga dana maloj Riji ili malom Lukasu objasnim njegov pogled, brkove koje je imao ili način na koji je hodao?

Skoro sam pisao tekst o 22 načina kako bih unaprijedio turizam u Banjaluci. Ali po objavljivanju, shvatih da sam zaboravio stavku broj 23, a to je on.

Tiho i bez nametanja, kroz sve ove godine, postao je jedan od junaka našega grada, a da toga vjerovatno ni sam nije svjestan. Ako bih trebao da ga opišem u nekoliko riječi, bilo bi to vjerovatno „Duša ljudska“ ili možda „Najpošteniji čovjek ovoga grada.“

Pa zar ima neko u Banjaluci da barem nekada od njega nije kupio kikiriki ili prozborio koju sa njim?

E da, tek nedavno saznah njegovo pravo ime. Mićo Predragović iz ulice Braće Pantića 28. prizemlje, donji ulaz lijevo. Ali za mene će on uvijek biti moj deda iz grada.

Deda Mićo.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije