Ljudi s olovkama

Siniša Branković: Gdje god da sam, u Jošavci sam!

„Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina…“, započe Andrić svoj, Nobelovom nagradom nagrađen, roman „Na Drini ćuprija“, u kojem je opisao viševjekovni život Višegrada. Sigurno je hrabro staviti u isti tekst Andrićev Višegrad i…

Ljudi s olovkama

„Većim delom svoga toka reka Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina…“, započe Andrić svoj, Nobelovom nagradom nagrađen, roman „Na Drini ćuprija“, u kojem je opisao viševjekovni život Višegrada.

Sigurno je hrabro staviti u isti tekst Andrićev Višegrad i moj zavičaj, jer stilski pokušati parirati najvećem našem piscu je nemoguće. Ali ono što je moguće, to je  prepoznati neizmjernu ljubav prema rodnom gradu, kakvu ja osjećam prema mome rodnom mjestu.

…Na prvi pogled, Jošavka se čini kao sasvim obično selo smješteno u dolini istoimene rijeke, koje su ljudi naselili, prije nekoliko vijekova, tražeći plodne oranice, bogate pašnjake i mjesto za miran i siguran život. Međutim, prvi pogled često zna da zavara a to mogu da potvrde oni ljudi koji su u Jošavci proveli duže od 24 časa, a naročito oni koji tu žive godinama.

Ja spadam u ovu drugu grupu ljudi, koga je, nakon 28 godina života u Jošavci, posao odvukao iz rodnog mjesta u gradsku kolotečinu savremenog života. Možda sam sada svjestan onoga što je moje selo bilo, jeste i biće.

Dvije crkve, škola, most, tri kafane, prodavnica, i dva spomenika palim borcima (jedan onima koji su živote dali u Drugom svjetskom ratu, a jedan borcima koji su stradali u zadnjem otadžbinskom), i ne zvuči kao nešto što bi čovjeka moglo oduševiti, sve do onog momenta dok se u cijelu priču ne uključe ljudi, odnosno mještani Jošavke.

Sklad između malog broja znamenitih građevina i sve manjeg broja ljudi koji ostaju da žive u Jošavci jeste istinska priča o ovom selu.

Selo domaćina, poštenih ljudi, ljudi spremnih priteći u pomoć u svakom momentu, selo šaljivdžija, prijatelja, drugova, kumova… Selo željno života.

Ako biste se slučajno zadesili (na primjer) u prodavnic, idući na obližnje izletište, a usput sreli nekog od mještana i sa njim prozborili tri-četiri rečenice, vaš razgovor će sigurno završiti u obližnjoj kafani, gdje bi počele priče o porijeklu, rodbini, poznanicima. Na kraju će se, obavezno, ispostaviti da ste, ako ništa drugo, onda bar neki dalji rođaci ili ste kumovi od davnina, samo što sada to saznajete. Priče obično počinju od vremena Kosovskog boja, a uloge njihovih direktnih predaka se obično vežu za viteške poduhvate, koje mještani po stoti put pričaju sa istim žarom kao da je prvi.

Obnovljeni most, nakon poplava 2014. godine, predstavlja sponu između dva dijela sela koja su u to vrijeme proživljavala najteže dane, kada su ljudi morali  da idu nekoliko kilometara da bi došli do osnovnih namirnica za život, dobijali otkaze u firmama jer nisu mogli da dođu na posao, i onaj sočniji dio-da bi  ispričali najnovije događaje koji su se desili u tom dijelu sela.

Dva spomenika, jedan sa petokrakom, a drugi sa krstom, koji stoje jedan do drugog, govore o otvorenosti i poštovanju mještana prema ljudima koji su dali svoje živote za otadžbinu i selo, bez obzira na režim i na politike tadašnjeg vremena.

Dvije crkve (jedna u dolini rijeke, a druga na najvišoj tački Jošavke), dvije  bogomolje Jošavke, najveće i najljepše građevine, koje su nekada bile centar svih seoskih zbivanja, ostaju ono na šta se Jošavka najviše ponosi. Ono što je Jošavci dalo identitet, ono što je Jošavku naučilo da voli svoje, da cijeni i poštuje tuđe, da se svi osjećaju dobrodošli, da svima pruži ruku i da nikoga ne gurne u sunovrat.

…Ono što je dalo dušu jednom mjestu smještenom u dolini istoimene rijeke…

…I tako, sjedim u četiri hladna zida nebodera, i pišem o mjestu koje niti jedno drugo mjesto neće moći zamijeniti, o dijelu mene, o mjestu koje će me čekati i kad se vratim ono će me uvijek rado primiti nazad. Pišem o mojoj Jošavci…

Pročitaj još

Od iste osobe