Lole iz komšilukaO ljudimaO životuRazno

Ana Kolar: Zašto je ponekad ipak bolje imati “manje” i živjeti “normalno”?

Ulovila sam se nekoliko puta unazad par mjeseci da mi nedjelja proleti u strahu od ponedjeljka. Nikad prije nije me bilo strah nekog dana u tjednu. I evo sad, gotovo svake nedjelje budim se sve ranije, radim 3987 stvari, krivim…

Ana Kolar

Ulovila sam se nekoliko puta unazad par mjeseci da mi nedjelja proleti u strahu od ponedjeljka. Nikad prije nije me bilo strah nekog dana u tjednu. I evo sad, gotovo svake nedjelje budim se sve ranije, radim 3987 stvari, krivim se za svaku “uzalud” potrošenu minutu jer stiže ponedjeljak.

Nije da će mi na poslu biti užasno jer odlično mi je svaki dan, nije da me strah raditi i izvršavati obaveze, ali što je onda? Odakle taj strah i krivnja? Razloge za to pronalazim u internetu i u onome što internet od mene, a tako i gotovo svih nas, svakodnevno čini.

Em nas uči da mrzimo ponedjeljak i utorak, štujemo petak i vikend kao neka sveta bića, em nas tjera da mrzimo ljude koji ne vole iste stvari kao većina ili pak da mrzimo baš te neke većine. Trenira nas kako da napravimo ovo ili ono, kako da se organiziramo, da budemo ljepši, uspješni(ji), sretni(ji)… Kako da budemo jedinstveni (Ajme, paradoksa!), da iskoristimo svaku sekundu svega, kako da živimo, a ne da preživljavamo… Od svuda vrišti i blješti: “Ti možeš sve!”, “Ti si sve!”, “Od tebe sve kreće!” i beskonačne varijacije na zadanu temu.

E, jebiga, dok sve pročitam, izguglam, naučim i PRIMIJENIM, u realnom životu prođe mi ne jedna nego tristo baba s kolačima. Zatim kreću komparacije tebe s nekim koga si vidio na internetu, iako znaš da to što vidiš nije ni blizu stvarnoj slici stvari. Ali, internet kaže da si lijen, da nisi iskoristio sve što ti život i internet pružaju pa padaš u očaj i pitaš se zašto ti nisi kao taj netko ili zašto ti ne možeš biti biznismen ne pomaknuvši guzicu sa svog kauča.

Ako pitaš internet danas svatko iole pismeniji može imati svoju firmu, raditi od doma, biti bez šefa i osvojiti svijet. Ako svi mogu biti sve to, gdje je onda ta jedinstvenost o kojoj se toliko priča? Zašto je ponekad ipak bolje imati “manje” i živjeti “normalno”? Zato jer te ne tjera da se natječeš s nestvarnim, nego sa stvarnim ljudima i uspjesima. Natjecanje je, u nekoj mjeri, zdravo i tjera nas naprijed ali ovo svakodnevno pretjerivanje prelazi granice dobrog ukusa.

Forsiranje sreće. Da, naravno da je lijepo pročitati neku lijepu poruku na boci vode, motivirajuću izreku s fotografije na Instagramu ili neki citat i to nikome ne može škoditi. No postoji jedna stvar i u tome, a to je moda. Netko je negdje rekao da je sad to ono što se mora, da se mora citirati taj i ta, ta i ta, a ne neka knjiga koju si prošli tjedan pročitao jer ti je slučajno došla u ruke. Za sve, pa tako i za tu forsiranu sreću promoviranu putem interneta postoje “redatelji” koji vrlo dobro znaju čega trenutno u svijetu nedostaje (sreće, ljubavi, zdravlja, novaca – nije neki težak popis) i kako da te, nakon što si već godinama istreniran od svih mogućih kanala, udare u pleksus i natjeraju te da pomisliš: AJME, TO JE BAŠ ONO ŠTO MI TREBA!

Umjesto toga treba ti da uključiš svoje srce i mozak, čitaš što ti se čita, nosiš što ti se nosi, a ne da se izgubiš u moru “jedinstvenih”.

Jer mi zbilja jesmo jedinstveni. Imamo različite gene, iskustva, želje, mogućnosti i kombinaciju svega toga. Zato se i osjećamo loše kad neko pravilo koje nam je servirano kao dobra ideja, u našem slučaju ipak ne uspije, a ne uspije zato jer to nismo sami niti pisali niti birali. Naučiti što je za tebe, a ne za nekog drugog jest umijeće življenja.

Slijedi sebe, a ne neke druge.

Poljubac,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije