Stiglo je proljeće i sunce je izmamilo ljude, saobraćajce i one druge kerove napolje. Prošla je sezona kukanja oko zime, grijanja, leda i gripe. Sada dolazi sezona kukanja zbog proljetnog umora, alergije i ko zna čega sve ne… Nego gledam…
Stiglo je proljeće i sunce je izmamilo ljude, saobraćajce i one druge kerove napolje. Prošla je sezona kukanja oko zime, grijanja, leda i gripe. Sada dolazi sezona kukanja zbog proljetnog umora, alergije i ko zna čega sve ne… Nego gledam nešto, otkako je granulo prvo sunce, marketing sektaši me opsjedaju: booking me podsjeća da ljeto brzo dolazi, sa bilborda po gradu vrište neke “super cijene za super destinacije”, neki studentski aranžmani u Grčkoj, 12 dana – 3 noćenja, bog dragi da nas sačuva.
Poklekao sam. Počeo sam tražiti destinaciju na kojoj ću osoliti dupe ove godine. Proveo sam pola dana gledajući apartmane kategorija **** i ***** i plakao nad svojom sudbinom prokletom. Došao sam do zaključka da nikad neću moći da ljetujem na nekim Maldivima, recimo. Niti ću prismrditi Kubi. A bogami, kako mi je krenulo u životu, teško da ću i do Bugarske.
Jer, vidite, dame i malobrojna gospodo, ja sam sirotinja.
A kako ljetuje sirotinja? Sirotinjski, jebiga. Gdje ljetuje sirotinja? U Crnoj Gori.
Sedam ili osam dana u smještaju bez zvjezdica, u sobi bez prozora. Kao da si na kruzeru, samo bez đedova i pohotnih Švabica od 60 godina. U ponudi je pisalo da soba posjeduje TV, klimu, kuhinju, parking i pogled na more. 15 € po danu, bez boravišne takse.
(Kada bi se istorija mojih boravaka na Jadranu izdala u formi knjige, ta knjiga bi se sigurno zvala “Kako sirotinja ljetuje”.
Šta bih upisao u tu knjigu? Ajde da vidimo.)
Kada si došao dolje, dočekao te sobičak za koji je onih Alenovih 30 kvadrata jebena vila u kakvoj su živjeli Fernando Kolunga i Gabrijela Španić u sve i jednoj jebenoj meksičkoj seriji.
I znate šta? U sobu su, uprkos zakonima fizike, uspjeli strpati – sve iz ponude.
Ima kuhinja. Tek sam na moru naučio da se kuhinjom može zvati i rešo sa rernom na kojem se ne može pošteno spremiti kafa, a kamoli napraviti supa koja će ti trebati umjesto infuzije, jer ćeš otrovati stomak nekom pljeskavicom. Ako se vratiš iz Crne Gore bez stomačnog virusa, kao da si došao iz Barselone bez magneta.
Ima TV. “Kome treba TV na moru?”, reći ćeš ti, Svjetlana, koja čitaš ovaj tekst uz kafu na svom radnom mjestu u Poreskoj upravi. Svjetlana, jedi govna. Ako je pisalo “TV”, hoću da ima TV. A ne ovo “Grundig” ili “ELIT” smeće sa “riblja kost” antenom i na kojem su programi poredani ovako: na 1. kanalu snijeg, na drugom mjestimično oblačno sa mećavom, na trećem zavičajna muzika, na četvrtom sniježna oluja. Dalje ni ne prebacujem.
Ima i parking, samo što nisu rekli da ćeš morati isparkirati auto svaki put kad naiđe kamion da pokupi smeće.
Rekli su na svojoj fb stranici da su 47 metara od plaže.
Jest’, ali žičarom.
(A žičare nema. Tabanaj sirotinjo 20 minuta do plićaka!)
“Da da, sirotinjo, apartman je klimatizovan”
Pogled na more u startu zaboravi. Na moru, u moru bespravno izgrađenih kuća na 4 sprata (gdje prestaje “kuća”, a počinje “zgrada”, recite vi meni?!) pogled na more ćeš jedino imati:
Zaboravi pogled na more. Gledaj ga sa plaže.
Za moje traume sa ljetovanja, kao što se može naslutiti iz redova iznad, kriva je Crna Gora.
Kao sirotinja, ljetovao sam isključivo u hercegnovskom zalivu. Dolje sam maltene lokalac, poznajem sve one male tajne uvale (čitaj “zavučene dijelove u kojima ima najmanje motornog ulja, smeća i morske trave”), poznajem svaki kamen, i DA, pio sam sa Vladom Georgijevim. On je, inače, provodio svoje dane i noći na brodiću i privatavao mame čija djecu su htjela sliku sa Barbom.
Čitav svoj život sam ljetovao u paklu koji se prostire od Titove vile, ciganskih ringišpila i blatnih plićaka u Igalu, pa do trajekta u Kamenarima.
Dobro, jesam one jedne godine otišao u Bečiće (prije nego što su postali jebeni Monte Karlo) u hotel “Bellevue” – išli smo preko sindikata pokojne fabrike “Čajavec”. Tada sam prvi put vidio more.
Bio sam mali, pa mi je bilo svejedno što nema vode i što se u hotelskom restoranu dlaka u supi podrazumijeva.
Iz Bečića vučem još jednu traumu. Naime, molio sam i kumio mamu da obučem kupaći, da ne trčim gologuz po plaži, jer me je bilo sramota. Ona je bila neumoljiva. Nije pomagalo ni “mama, stid me je”, ni “mama ja imam 17 godina”. Ništa…
Prepješačio sam, pijan i trijezan, svaki sokak, “ovjerio” svaku plažu, pozdravljao Dragana Nikolića sa “dobar dan, čika Dragane” ispred kuće mu u Đenovićima. Išao sam Draganu Nikoliću po novine, jebote! Izbačen zbog pijanstva iz kluba na plaži, pa dan kasnije ušao tamo kao gospodin, popio nečiju platu, pa otplivao na drugu plažu bez plaćanja. To su rijetka lijepa sjećanja iz Crne Gore.
Ostalo je patnja.
Svađe i tuče sa lokalcima, smrad restorana i roštiljnica po obali, prljava šetališta, ringišpili i vašar, jefitini suveniri, jeftino vino, gazde kafića i njihov robovlasnički odnos prema radnicima i nama sirotinji. Carinici. Konobari koji kradu, vlasnici apartmana koji kradu, taksisti koji kradu.
Muka mi je od Crne Gore. Ako mene pitate, pakao se nalazi na zemlji, i to negdje u ovom rejonu: Igalo, Topla, Herceg Novi, Zelenika, Meljine, Kumbor, Đenovići, Baošići, Bijela (mjesto koje je poznato kući koja je u vlasništvu Miloša Bojanića), Kamenari.
Zato sam i odlučio da pokrenem Kickstarter kampanju “Pošaljimo Štetosterona na PRAVO more”. Pridružujem se krugu ljudi koji prose na internetu. Donirajte… Dolar – dolar. Vama to nije ništa, a ja ću možda prvi put u životu vidjeti more. Pravo more.
