Za koje dijete prije dati? Za koje prije odvojiti od sebe?

Za koje dijete prije dati. Za koje prije odvojiti od sebe. Koje nam je ljepše, bolje, koje nam je potrebnije, koje više volimo.

Ako ovo pitate roditelja koji ima više djece, sigurno će vas samo blijedo pogledati. Jer, ljubav se ne dijeli, već umnožava. Kad volimo dijete, pomjeramo planine.

A onda, u danima ispunjenim ljubavlju prema nečem vlastitom, nailazimo na iskušenja. Koja od ljudi prave čovjeka. Ugledamo fotografije djece koja možda žive svoje posljednje dane, djece koja kopne u rukama svojih roditelja, djece koja nas onim svojim toplim očima gledaju i mole za pomoć. Njihovi roditelji imaju ljubavi na pretek, ali više nemaju snage da pomjere ni brdo.

Tako me posljednjih dana proganja slika trogodišnje Sofije. One proćelave glave i okruglih obraza, djeteta koje je vršnjak mog poroda. Dok mi moje izvlači živce jer plače za bombon, što neće da opere ruke ili hoće da jede baš supu sa kravom, njeni mama i tata hvataju vrijeme koje klizi niz prste. I trebaju neki novac koji ja ne mogu ni da zamislim da toliko postoji, neku cifru koja će vratiti osmijeh i sreću u njihov dom, koja će vratiti život.

Ljudi počinju da se bude, kao i nebrojeno puta do sad. Nude, poklanjaju, odvajaju, otimaju od sebe. Ni jedna marka nije malo, svaka je dobrodošla do tih 270.000 dolara koji će obuzdati „jogunaste leukocite“. Lavina ljudske solidarnosti nas je preplavila – ponovo dijeleći umnožavamo, baš kao da je naše dijete.

A jeste naše, jer svako je ovdje dijete naše. I svako zaslužuje da ima najljepše uspomene, da ne bude dio bolničke sobe, da ne bude dio crne statistike, da bude još jedan veliki, ispunjeni život. I srećna sam što smo to shvatili, što znamo da je to naša borba, svih nas, baš kao što je i Sofija dijete svih nas.

Opet, kako podijeliti? Bjesomučno izbjegavam slike druge djece, apele pomoći drugim mališanima, kojima isto ponestaje vremena. Još mališana kod kuće čekaju braća i sestre, a oni se možda nikad ne vrate. Tu postajem i tužna i bijesna, jer dokle da spasavamo djecu dijeleći stepen bolesti kao prioritet. Dokle jedno može u tom trenu biti važnije, iako je to samo naizgled tako. Pitam, a znam odgovore…

Dokad da mi, ljudi, usamljeni, na državnoj i društvenom vjetrometini  bijemo bitke za spas svojih najmilijih. Zašto sistem ne poduzme nešto, do kada ćemo čekati, do kada ćemo se pribojavati da se sutra neka ovolika tuga, teška kao sto planina, ne spusti na naše roditeljske grudi, toliko teška da je ljubav sama pomjeriti ne može, znajući šta nas čeka.

Do kada ćemo moliti, ne za novac za Bahame i koktele, već za tu vrstu infuzije, za živote svoje djece. Dokle ćemo samo govoriti o fondovima i fondacijama i već sutra zaboraviti da postoje jedna Sofija, jedan Milan i još mnogo Sofija i Milana. I da često imamo samo za jedno od njih, a život ne može da čeka…

Do kada će nas proganjati slike uplakanih, nemoćnih roditelja i izmučenih dječijih tijela, dok mi pronalazimo sistemske moduse da izliječimo naše zdravstvo. Nadam se mnogo kraće od onoga kako se sad osjećam – ponosnim, velikim, nadljudskim, snažnim i prelijepim dijelom čovječnosti koja će spasiti još jedno naše dijete.