Rekli su

Štetosteron: “Ma gdje to pošten čovjek može piti pivo i raditi u isto vrijeme?”

Dobar dan. Čovjek se jedva okrene oko sebe, a ono nova srijeda, i novi tekst. Prije svega, želim da pozdravim Crnu Goru. Čitavu: od Ljubinke iz Pljevalja koja je u braku sa svojim prvim rođakom, do Radoslava koji studira “nešto…

Štetosteron

Dobar dan. Čovjek se jedva okrene oko sebe, a ono nova srijeda, i novi tekst.

Prije svega, želim da pozdravim Crnu Goru. Čitavu: od Ljubinke iz Pljevalja koja je u braku sa svojim prvim rođakom, do Radoslava koji studira “nešto oko elektrike” u Beogradu gdje neuspješno muva Beograđanke, pa dođe kući u Herceg Novi na 3 mjeseca godišnje da neuspješno muva žene koje su došle samo da ljetuju.

Zašto sam izdvojio ovoliko prostora za Crnu Goru? Zašto opet provociram i umećem stereotipe? Nažalost, nećete moći da saznate, jer je redakcija zbog nevjerovatnog broja glupih i uvredljivih prijetećih komentara bila prinuđena da prošlosedmični tekst ukloni sa Facebooka. Na portalu je ostao.

Ove sedmice ćemo zato oprezno, onako kako narod najviše voli. Da se, brate, niko ne uvrijedi.

Kraj uvoda.

Nego, nedavno sam pričao sa svojim đedom, o mom poslu.

Moj đed je, inače, čovjek koji je penziju (malu, ali neredovnu!) zaradio tako što je dirinčio po 15 sati dnevno na skeli, za strugom, na krovu neke kuće, sa testerom i oblaricom u ruci. Čovjek stolar, sve stekao sa svojih 10 prsta. Dobro… osam prsta. (Stolarski je zanat grooozan.)

Pričamo nas dvojica tako, ja se njemu hvalim kako radim posao koji se može raditi i iz kafane, i sa ulice, i plaže. (Ako kod nas postoji novinar što ima primanja koja ga mogu poslati na more, platiću mu pivo. P.S. Crna Gora se ne računa, rekao sam MORE).

Pričam ja njemu kako je za moj posao potreban laptop i internet konekcija, a on u mene gleda kao što sam ja gledao oca kad mi je objašnjavao kvadratne jednačine… Ajde što to njemu ne zvuči logično, nego čak i nekako glupavo i nepošteno.

“Ma gdje to pošten čovjek može piti pivo i raditi u isto vrijeme?”

Onda shvatim. Generacijski jaz, jebote!

Šta i ja njemu pričam, mislim se. Pa u njegovo vrijeme su svi poslovi bili pošteni. (Dobro, osim onih koji nisu.) Čak i novinar je morao proći sito i rešeto da bi u sutrašnjim novinama dobio dva stupca teksta. O kolumnama i žvrljanju poput ovog mog nije bilo ni riječi.

I ne samo novinarstvo, čini mi se da je sve bilo nekako teško dostižno, vrijedno borbe i nekako… nekako romantično. Da, romantično je riječ koju tražim!

Ako ćemo porediti tadašnje i sadašnje vrijeme (a to je svakako cilj današnje kolumne!), jedna stvar mi odmah pada na pamet. Nekad su se stvari čuvale. Na slogove: ču-va-le. O tome nijemo svjedoče albumi sa fotografijama, heklanja, gobleni i majčine haljine iz djetinjstva.

Danas, haljina se iznosi za sezonu i završi, mučenica, u nekom second hand šopu ili kod prijateljice koja se “nije zgovnala”. Gobleni i heklanja su svakako passe, ploče čuvaju još samo one budale koje posjeduju gramofone.

Za fotografije imamo telefone. Iz kojih budu obrisane, kada nam ustreba memorija za najnoviji update Facebooka.

“Koliko nešto čuvaš, toliko ti i vrijedi.”

Ako se vodimo tom mudrošću, generaciji koja trenutno gazi Zemlju je sve bezvrijedno.

Evo, kad sam već kod toga, kada ste zadnji put izrađivali slike?

To još uvijek postoji samo da bi babama mogli da pokažemo maturu, svadbu ili neku treću nakaradnu manifestaciju.

(Inače, nedavno sam dao babi telefon da pogleda neke slike, još ja nju naučio kako se prebacuje na sljedeću… Vraća baba telefon za 10 minuta – JEBEM TI SUNCE! Apdejtovala android, platila parking za čitav dan i lajkovala slike nekim golim ženama po fejzbuku. Ovo zadnje nije, ali to sam rekao ženi da je baba radila.)

Debili kakvi jesmo, navikli se na slajd udesno. Ono, da prebaciš na sljedeću sliku.

Baš prije neki dan mi dadoše u ruke okvir sa slikom. Odma’ sam krenuo da prebacim na sljedeću! Držim onaj ram, vičem “jebem ti ovo sranje, pokvario se tač skrin. A to ti je kad uzmeš telefon na ugovor za marku.”

Pogleda me mater i onim umilnim glasom, kako samo majka može, reče: “Sine, ti si retardiran.”

Naši starci imaju neke lijepe uspomene iz tog pred-digitalnog doba. Znate, slala su se pisma, pa se čekalo po mjesec dana da ti stigne pismo iz Beograda, pa se obraduješ.

A ja danas naručim preko Ebay-a neko sranje iz Kine, popizdim kad mi ne stigne za 7 dana. Razmaženi smo.

Recimo, moji (i sigurno ne samo moji) starci negdje još čuvaju pisma koja su slali jedno drugom dok je on bio u vojsci. PUN PAKET pisama. To je ono kad se vole čovjek i žena, prije nego što dođu djeca i upropaste im život.

Šta ćemo mi govoriti svojoj djeci, kakve uspomene će ostati iza nas? Kako smo krenuli, kad budem imao djecu, moja žena će im govoriti “imam pun eksterni disk skrinšotova našeg dopisivanja dok je tata bio u vojsci…” A ono moša, tata nije ni služio vojsku… Ako i jeste, služio je civilno u nekom staračkom domu, bris’o babama guzicu. Bježi tamo.

Nema romantike nigdje. Ne samo te ljubavne, nego ni ove neke životne. Prije se sretneš sa drugom kojeg nisi vidio sto godina, pa u prvu kafanu do jutra.

Danas mu lajkuješ status, pošalješ smiješan klip, i to je to.

Ili eto, da se opet vratim na tu ljubavnu romantiku. Kad stariji švaleri pričaju: “Ja i cura ležimo u mraku, upaljene svijeće, čuje se pucketanje ploče…”

Šta ću ja svom sinu pričati? “Ležimo ja i cura u polumraku, šteka Winamp…”

Bolje da mu ništa i ne govorim.

Sve nam je prolazno, ne cijenimo ništa, sve nam traje po tri dana i šlus. Nezahvalni smo i razmaženi. Iskreno se nadam da ćemo i mi biti ekspresno zaboravljeni, ovakvi kakvi jesmo.

Jebo li nas pas, da nas jebo.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije