Lole iz komšilukaO životu

Ubjeđivao me da djeca predstavljaju “najveće zlo na zemlji”

Nedavno sam, dok sam čekala red na kasi u samoposluzi u kojoj redovno trgujem, kroz staklena vrata ugledala muškarca pored kojeg su stajala dječja kolica. Nježno se obraćao bebi, pričao joj nešto neprestano se smiješeći i gledao je očima punim…

Lola Magazin

Nedavno sam, dok sam čekala red na kasi u samoposluzi u kojoj redovno trgujem, kroz staklena vrata ugledala muškarca pored kojeg su stajala dječja kolica. Nježno se obraćao bebi, pričao joj nešto neprestano se smiješeći i gledao je očima punim ljubavi. Nekoliko puta mu se pogled ukrstio sa pogledom žene koja je stajala naspram mene, na susjednoj kasi, i ona mu je uzvratila osmijehom i diskretnim mahanjem lijeve ruke. Iskrice ljubavi prštale su na sve strane. Da, to se odmah prepozna.

Neko vrijeme sam ih posmatrala: muškarčevu igru s bebom, značajan pogled i osmijeh upućeni ženi, njena gestikulacija kojom mu je poručivala da je sve dobro razumjela. I cijela situacija je odisala neobičnom harmonijom, mirom i srećom koja je, poput sunca, zračila sa njihovih lica i doticala druge.

I sve to ne bi bilo uopšte neobično da u jednom trenutku nisam shvatila da je muškarac bio jedan od mojih najdražih prijatelja sa studija, baš onaj koji me je ubjeđivao da djeca predstavljaju najveće zlo na zemlji i da ih, zbog toga, ne treba ni imati. Pri tom mi je izlagao cijelu filozofiju koja to dokazuje, a ja sam, jednim dijelom, bila sklona da se složim s njim, ali samo u određenim stvarima. Nisam mogla da prihvatim baš sve ono u šta je on pokušavao da me ubijedi iako, naravno, u tom periodu svog života nisam ni razmišljala o djeci niti sam sebe mogla zamisliti kao majku.

Kako god, prolazile su godine i moj se stav po tom pitanju kasnije prilično promijenio. Kada me je pomenuti prijatelj sreo s mojim dječacima, otvoreno mi je rekao da ne može da vjeruje da su to moja djeca i da me u toj ulozi nikada nije mogao zamisliti.

Rekla sam mu da ljudi mijenjaju navike, stavove, mišljenja. Rekao je da se vidi da sam srećna. I da je očaran mojom djecom. Ali da on nikada neće promijeniti svoje mišljenje. Ostaće dosljedan svom imidžu neženje i usamljenika, pisca knjiga koje niko neće pročitati i mračnog čovjeka koji tvrdi da su djeca zla. Rekla sam mu da je imati ili nemati djecu stvar vlastitog izbora i nije uslov za sreću. Da je njegov problem samo to što je ostao fokusiran na jedan period svog života koji je trebalo da prevaziđe davno. Da mu treba ljubav. Promjena bilo koje vrste. Rekao je da cijeni moje mišljenje. Od tada se više nismo vidjeli.

 

Sve do pomenutog dana u supermarketu. A onda su nam se pogledi sreli. Gledali smo jedno drugo onim pogledom koji zamjenjuje riječi, pogledom starih prijatelja koji dobro poznaju jedni druge, vrtjeli glavom, davali znakove rukama, slijegali ramenima i na kraju se počeli smijati. Samima sebi kakvi smo nekada bili, našim riječima, teorijama, tvrdnjama i ubjeđenjima. Smijali smo se ludački, ja na kasi praćena pogledom začuđene kasirke i ljudi oko mene, on ispred staklenih vrata supermarketa praćen pogledima radoznalih prolaznika, a na kraju se, kada je shvatila o čemu se radi, smijehu pridružila i njegova žena. Čak se i beba osmjehivala, kao da je znala da je ona glavni razlog naše iznenadne euforije.

Divan je bio taj dan – pun ljubavi, smijeha i sunca. Po tome ću ga i pamtiti.

Baš tako mi je počelo ovo proljeće 🙂

 

Valentina Šuković     

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije