Ljudi s olovkama

Darjana Pelemiš Lalović: Crvena

Ulica se pržila na plus 30. Asfalt je sijao kao limeni krov, a onda se počeo topiti pod jednim nestašnim cvjetnim štiklama. Nosile su besprijekorno izvajani par nogica iznad kojeg se pobjedonosno vijorila zastava u vidu lagane crvene suknje. Na…

Ljudi s olovkama

Ulica se pržila na plus 30. Asfalt je sijao kao limeni krov, a onda se počeo topiti pod jednim nestašnim cvjetnim štiklama. Nosile su besprijekorno izvajani par nogica iznad kojeg se pobjedonosno vijorila zastava u vidu lagane crvene suknje. Na pješačkom prelazu auta zastaju. Okreću se muškarci, krišom i žene. Ulica se izvija i utiče cijela kao u crvotočinu u tu fantastičnu crvenu suknju. Dok magiju nisu raspršila staklena vrata koja su se iza nje zatvorila.

Grupa mladića iz kafića preko puta kikoću se kao da su šiparice. Oči su im zalijepljene za staklena vrata iza kojih je nestala crvena suknja. Ona to zna i privlači ih sopstvenim magnetnim poljem čitavo jutro. Svako malo vrata se ponovo otvore i Crvena ide po burek. Kasnije žuri do trafike. Žvake? Dopuna za telefon? Zar je važno koji je izgovor? Crvena gospodari ulicom.

 

Mladići se konačno odvažili: zatvoriše se i iza njih ona staklena vrata. Konobarica se smije sebi u bradu, podrugljivo, možda i ljubomorno. Dva penzionera naoko udubljena u dnevnu štampu preko raširene hartije vrijebaju šta će se desiti. Ne prođe mnogo nakon što se i za njima dvojicom zatvoriše staklena vrata. Jednom se živi! A Crvena kad god izađe dijeli osmijehe i namiguje – ma, svaki bi se zakleo da samo njega poziva da uđe. Dovraga, čak bi i žena ušla da je pita gdje je kupila tu nevjerovatnu suknju.

„Ušao sam i ja. Nisam se mogao savladati. Bio sam mali ekser pored kojeg je prošao magnet. Morao sam samo da joj čujem glas. Da me dočeka srdačno kao da sam neko njen. A onda podigne zid persiranja, da bi ga začas preskočila sa jednim vješto podmetnutim „ti“ koje me razlilo po podu. Ne znam kako sam se pokupio odatle. Ali uspio sam! Zakazali smo sastanak. Naći ćemo se isto veče: idemo zajedno na predizborni skup Partije. I da… učlanio sam se. Ako je ona tu, to je i moja Partija. Kakve veze ima? I onako su sve partije iste… Ali samo ova partija ima NjU u prijemnoj kancelariji.“

 

„Ona je ona prava – osjećam te varnice. Pa neka mi sve drugo u životu ne ide – neka nema (kao što nema) ni posla ni para – krenula je ljubav! Dopisujemo se po čitav dan. Nasmijava me. Ima politiku u malom prstu. Zašto nju nisu stavili na listu? Mala, glasao bih za tebe svaki dan. Ti si mnogo više od crvene suknje. Pomjeraš me iz težišta. Prije tebe sam bježao od tih priča kao đavo od krsta, sad neću da slušam ni o čemu drugom. Obrazuj me!“

„Viđamo se po skupovima svaku veče. Izbori su blizu i ona zaista nema kad da ode sa mnom na normalan sastanak. Predana je. Ne odmara se. Prostorija sija kad je ona u njoj. Imam ja strpljenja. Razumijem da je to njen posao. Mora da priča i sa drugim muškarima, mora i njima da se osmjehuje. Proći će izbori, srce, a onda ćemo promijeniti politiku. Tako se to radi, zar ne? He-he!“

„Glasao sam za naše. Izbori su prošli. Naši su pobijedili. Ona se ne javlja. Sigurno je premorena. Spavaj, anđele, sutra slavimo u četiri oka.“

„Ijaoo koji sam ja magarac! Nabila mi je šargarepu u zube i uši do oblaka. Ijaoo, sve mi po spisku: i Crvena i Partija i izbori. Ko zna koliko nas je navukla na nepostojeću bliskost za koju pristupnicu više i koji glas više. Rekla je da joj je žao ako sam je shvatio pogrešno. Nije joj bila namjera da me povrijedi i ne želi da me zavlači, ali ona je već dugo sa nekim i voli ga. I zaista nije lagala. Sve je spakovala u ukrasne folije, vrpce i mašne. Političarka prepredena! Kako samo žonglira riječima. Cirkus! A ja više nisam njen klovn. Majko, ako još samo jednom prebaciš na Dnevnik preda mnom, razbiću televizor“.

Sala za sjednice se prži na plus 30. Ne radi klima. Kožna sjedišta se lijepe za svečane pantalone – što muške, što ženske. Odoljeva samo jedna zavodljiva crvena suknja. Ona ne sjedi, ona lebdi i širi oko sebe ukusni miris parfema, koji partijske kolege krišom grickaju dok tonu u popodnevne sanjarije. Kamera hvata samo lica i ramena… ali mladić kraj ekrana je prepoznao Crvenu i skočio sa stolice od oduševljenja.

„Ipak su te stavili na listu! Znao sam da si mnogo više od crvene suknje. Mala, glasao bih za tebe svaki dan. I poslije svega me pomjeraš iz težišta. Lukavi slatkorječivi lopove!“

 

O autoru: Darjana Pelemiš Lalović, mama, novinarka, pjesnikinja. Pišem o ljudima. Tražim muziku u riječima. Možete me naći na: rimolovac.wordpress.com

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije