Ljudi s olovkama

Dragana Radovanović: O mojoj nani

Pustite me da vam kažem dvije – tri riječi o mojoj nani, dragoj staričici velikog srca punog ljubavi prema svojoj dječici, kako nas je zvala. Još pamtim njeno lice, prepuno bora, ožiljaka vremena i teškog života. Moja vam je nana…

Ljudi s olovkama

Pustite me da vam kažem dvije – tri riječi o mojoj nani, dragoj staričici velikog srca punog ljubavi prema svojoj dječici, kako nas je zvala. Još pamtim njeno lice, prepuno bora, ožiljaka vremena i teškog života.

Moja vam je nana rođena davne 1933. godine kao jedno od četvoro preživjele djece porodice Vujić. Odrasla uz oca i majku, sestru i dva brata, ona je bila najodgovornija i najvrijednija. Zato se dugo nije udala. Braća otišla iz rodne kuće, sestra se udala a ona ostala tu da radi zemlju i čuva ognjište.

Najzad kad je upoznala mog djeda, mislila je da joj se sreća okrenula. Otišla je za njega s jednog vašara, kako je ona govorila „ukrala se“. Živjeli su nekih dvije godine u nevjenčanom braku kad je ona ostala trudna. Bilo je problema s njim i prije, ali sve je kulminiralo događajem koji će joj u potpunosti promjeniti život, a obilježiti i život mog oca.

Jednog dana, prilikom napasanja volova, jedan joj se oteo (a trudnoj ženi se lako otme vo) i otišao u kukuruz te napravio veliku štetu. To je bio dovoljan podstrijek mome dedu da je izbatina i išuta u stomak. Trudnu ženu u stomak.

Moja se baka spremila i vratila se u svoju rodnu kuću. Tu se rodio moj otac, tu je odrastao, tu stvorio svoju porodicu. Tu sam se i ja rodila. Nikad joj nije oprostio što je ostavila njegovog oca. Nikad joj nije oprostio što su ga djeca u školi zadirkivala da je kopile, niti činjenicu što i dan danas kad ga upitaju odakle je, ne zna šta da kaže.

Moja vam je nana bila jaka žena. Nepismena žena koja je svoga sina školovala najbolje što je mogla. U to vrijeme ranih 80-ih, moj je otac završio srednju mašinsku školu, položio vozački ispit i zaposlio se u jako preduzeće. A sve to zahvaljujući njoj. A on? On joj zamjera što je bila nepismena, što nije znala bolje. A radila je najbolje što je znala. Nikad nije ni pomislila da se uda, da ga ostavi. Dočekala je moja nana i njega da oženi, troje unučića da dobije, da ih othrani i voli ko oči svoje. Patila se skoro čitavog života, radila teške, muške poslove, trpila muške uvrede, čak i pokušaj silovanja, ali hrabra i istrajna, nije se dala.

Uvijek mi je govorila da je život samohrane majke težak, da je svi vide kao lak plijen, da takvu ženu uvijek treba pomoći i podržati. Znala je o čemu govori, i sama je bila jedna, jedna i usamljena. Uživala je u našem društvu, društvu svoje dječice. Doživjela je veliku sreću pred kraj života, umrla je spokojna, umrla je meni na rukama ali sa osmijehom na licu. Mene je naučila da kuham, da razvlačim pite, da budem čovjek prije svega da čuvam svoj obraz i svoje poštenje i da se uvijek borim.

Nedostajala mi je na dan mog vjenčanja, na dan kad sam postala majka… Prošlo je već šest godina kako je otišla od nas. Uvijek se sjetim nje kad razvlačim pitu, kad prenosim njene mudrosti svojoj djeci

– Uvijek sine čuvaj svoj obraz i svoje poštenje. Ne daj na se, voli svoje i poštuj tuđe.

– Draga moja, toliko mi falis!

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije