Ljudi s olovkama

Kanita Jahić: Iza zida

Ne znam da li je to tebi ostalo u sjećanju, ali meni baš jučer naumpade onaj insekt, vrlo sićušan, koji se sklupča kada mu se čovjek približi i pokuša ga dodirnuti. To krhko biće ne dozvoli ni sekund da prođe…

Ljudi s olovkama

Ne znam da li je to tebi ostalo u sjećanju, ali meni baš jučer naumpade onaj insekt, vrlo sićušan, koji se sklupča kada mu se čovjek približi i pokuša ga dodirnuti. To krhko biće ne dozvoli ni sekund da prođe a da ono ostane nezaštićeno, već se, brže-bolje, sakrije u sopstveno okrilje. Sivkasto stvorenje, veće od mrava, a manje od gliste, ničim drugim nije ni moglo privući pažnju. Sjećam se kako smo ga kao djeca znali izazivati, a ono bi ostalo sklupčano na jednom mjestu dok naša upornost ne bi popustila.

Sjetih se ovog bića kad sam, prije neki dan, posmatrala čovjeka. Postoji izvjesna sličnost koja me tjera da o takvom ljudskom biću pišem ono što znam. U životu sam i ja samo jedno srela, pa ipak vjerujem da svaki čovjek ili poznaje ili je on sam takva osoba. Među gomilom ljudi koja se provuče kroz naše svakodnevnice, sretne se nekad i onaj koji će se skupljati i zatvarati kada neko pokuša da priđe njegovoj nutrini. Poput insekta koji se uvlači, tako i on spušta glavu, želeći da, na neki način, zauzima manje prostora na ovom svijetu. Skuplja ruke i noge, preusmjerava pogled i izbjegava razgovor.

Međutim, mogu pouzdano reći da takav čovjek ne želi sve što je u njemu prešutjeti, ostaviti u tami svoje nutrine i ne osvrtati se na to. Njegova želja je obično da savlada ono što ga sputava i jednostavno razgovara. Ipak, potrebno je i znati da ga težina onoga što je u njemu uporno lomi, a jedan čovjek nikad ne može znati koliko toga drugi nosi na duši.

Pokušaj, eto, zamisliti u kakve crve se misli i osjećaji mogu pretvoriti kad su dugo nagomilani u zatvorenom prostoru. U takvom okruženju ni jedno ni drugo ne znaju gdje im je mjesto. Izobliče se, postanu glomazniji i bolniji nego što bi trebali biti i čovjek razvije sklonost da im posvećuje više pažnje nego što to zaslužuju. On vidi zmije umjesto crva. Tamo gdje se pojavi iskra, on već osjeća toplinu vatre i nikad ne prestaje dodatno se mučiti zamišljanjem kako njegovo ponašanje izgleda tebi. Kao da on to može pretpostaviti. Može mu danima biti na umu par tvojih riječi, koje si, eto, slučajno izgovorio, pa ako ih on protumači povoljno po svoju ličnost, bit će miran, a ako ne, naljutit će se sam na sebe.  Da… jedan čovjek je, svojom ludošću, i to kadar učiniti.

Čim uočiš čovjeka koji je izgradio cijeli dvorac oko svoje unutrašnjosti, uljepšao ga s vana, a ne dozvoljava ti da vidiš kako je unutra, možeš biti siguran da ga je strah da će ono što je iznutra narušiti ljepotu te vanjštine.

Dok ga pokušavaš nagovoriti da ti se otvori, moraš imati na umu i to da on ne može, kao ti, tek tako početi govoriti, iako to želi. Za njega je svaka izgovorena riječ kao stub oko kojeg će hiljadu puta obići nakon što ga izgradi kako bi se uvjerio da je dovoljno stabilan i da građevini ne prijeti opasnost od rušenja. Kad počne govoriti, vrlo brzo bi se mogao i povući ako ne dobije podršku, razumijevanje ili suosjećanje s druge strane. A sa svakom izgovorenom riječju osjećat će kao da polahko skida prekrivač sa svoga tijela, ne prepoznavajući samog sebe dok to čini. To je razlog što će se htjeti povući i odustati.

Ali ti ga nikako nemoj osuđivati. Nije tvoje da određuješ razloge njegovog ponašanja, tvoje je da ga prihvatiš i da budeš s njim strpljiv, da mu daš do znanja da se trudiš i da ti je iskreno stalo do njegove smirenosti. Nasmiješi mu se. Svaki čovjek će ti lakše prići ako s osmijehom kreneš prema njemu. Ali nikad nemoj silom vući pokrivač, niti rušiti zidove.

Možda će ti se, ako ga ne poznaješ, takav čovjek učiniti tužno, pospano, nezainteresovano ili mrzovoljno, ali molim te nemoj ga kao takvog u svojoj glavi naslikati, već uvijek pokušaj  pogledati iza tog zida i potrudi se da razumiješ. Budi otvoren i pozitivan prema njemu pa će i on ubrzo promijeniti svoje držanje.

Pokušaj držati na umu sve ovo sljedeći put kad ti se pruži prilika. Ja sam sigurna da ćeš, uz malo truda i volje, spoznati da tvoj prijatelj ima veliko srce kojim je spreman baš tebe zavoljeti. Onda ćeš mi biti zahvalan što se sjetih onog insekta i što odlučih da ti ovaj savjet udijelim.

 

Kanita Jahić
Moje ime je Kanita. Volim književnost mnogo više nego što joj se posvećujem. Volim otkrivati nova mjesta, učiti nove jezike, biti sama ili uživati u društvu pojedinaca. Želim učiti i napredovati svaki dan svoga života. Pišem jer postoji nešto u meni što mi ne da da to ne činim. Ne želim nikad biti zadovljna samom sobom, jer ću taj dan sigurno prestati na sebi da radim.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije