Ljudi s olovkama

Monika Tomić: Kada svi idu lijevo, ti namjerno kreni desno

Ona djevojka tamo, što sjedi u kutu, odrasla je jedne hladne, prosinačke noći. Stajala je ispred prozora, s igračkom u ruci promatrajući uplakanu majku i oca kako s dva kofera odlazi bez pozdrava. Ne osvrćući se. Onaj dečko, kojeg svaki…

Ljudi s olovkama

Ona djevojka tamo, što sjedi u kutu, odrasla je jedne hladne, prosinačke noći. Stajala je ispred prozora, s igračkom u ruci promatrajući uplakanu majku i oca kako s dva kofera odlazi bez pozdrava. Ne osvrćući se.

Onaj dečko, kojeg svaki dan sretneš na ulici, odrastao je na Božićno jutro kada je sav sretan dotrčao u dnevni boravak da otvori darove. Međutim, ispod bora nije pronašao ništa. Ništa osim prazne boce, razbijene čaše, kutije u kojoj su nekada bile tablete i majke koja nepomično leži.

Ona starica koju svako jutro vidiš kako u 5 sati ujutro sa cvijetom u ruci odlazi na groblje, odrasla je u trenutku kada su u nemilosrdnom ratu, pred njenim očima, ubili njenu prvu i jedinu ljubav.

Ja, ti ili netko treći, odrasli smo u trenutku kada su nam priopćili da je netko nama drag otišao daleko. U taj neki Raj. Pa mi uzeli kartu svijeta i tražili to mjesto. Nigdje ga. Pa te bude stid pitati gdje je taj raj, na kojem kontinentu, koliko će novca i sati u avionu biti potrebno toj osobi da te dođe posjetiti. Dok u jednom trenutku ne shvatiš, da je to mjesto dalje od svih kontinenata, da ne postoji novac kojim se s njega možeš vratiti jer je karta na tom putovanju jednosmjerna.

Ma lažu knjige. Lažu psiholozi. Lažu priručnici za lakši život. Lažu oni koji sebe nazivaju “trenerima za sreću.” Lažu da svi mi odrastamo u istom trenutku. Lažu da su njihove statistike ispravne. Lažu da su njihovi podatci 100% ispravni. Više je nas što smo prvo odrasli, pa tek onda narasli nego ovih drugih. Vjerujte mi.

Dok pokušavaju naučiti robote da misle,osjećaju i vole, i nas nastoje programirati po svojim željama. U toj i toj godini prestaješ biti dijete, u toj i toj godini postaješ zreo, u toj i toj godini se moraš oženiti/udati, u toj i toj godini moraš dobiti dijete, u toj i toj godini moraš imati stalan posao i ostalo. Programiraju nas. Kao i robote. Dok su se prije ljudi trudili biti drugačiji, sada se trude biti isti. Ista odjeća, ista obuća, ista frizura, iste misli, isti osjećaji, iste konverzacije. Ubrzo će nestati komunikacije. Ubrzo će nastati muk jer ljudi neće imati što da kažu jedni drugima. Svi će nositi istu odjeću i čim kročiš u butik, nećeš morati pitati prodavačice gdje što stoji jer će sva odjeća biti ista. Svi će isto misliti pa nećeš imati potrebu izreći svoje mišljenje. Svi će težiti ka istoj, ispraznoj ljubavi pa upoznavanje drugih neće biti potrebno. Roboti. Isprazni, bezosjećajni i hladni.

I zato, nemoj postati dio mase. Budi individua, drugačiji a opet tako poseban. Budi ponosan što si odrastao prije ili poslije statistike. Budi ponosan jer si na teži način naučio da odrastanje nije na papiru, već u tvojoj glavi i srcu. I vjeruj mi, nisi stvar. Čovjek si od krvi i mesa. Sposoban za vlastito mišljenje. Topao, blag i nježan – daleko od hladnog metala od kojeg su napravljeni oni s kojima te žele svrstati u istu skupinu.

O autoru: Najjača dok držim olovku u ruci. Najslabija kad mi je uzmu. Vodim se mišlju: “Dan u kojem nešto ne napišeš, izgubljen je dan”. Vječni optimist. Uživam u malim stvarima. Volim prirodu. Volim život. Volim ljude. Volim sebe.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije