Porodica

Kada smo ostali bez oca, ja sam imala devet godina, a on trinaest.

O svima koje neizmjerno volim uvijek napišem nešto, osim o njemu. Podsvjesno jer znam da bi prevrnuo očima i odmahnuo rukom. Ne voli, niti je ikada volio da bude u centru pažnje, za razliku od mene. Ja ga nikada ne…

Jelena Despot

O svima koje neizmjerno volim uvijek napišem nešto, osim o njemu. Podsvjesno jer znam da bi prevrnuo očima i odmahnuo rukom. Ne voli, niti je ikada volio da bude u centru pažnje, za razliku od mene. Ja ga nikada ne zovem braco, niti on meni tepa seko. Kažem Aco, ili moj Aco kada on nije tu. U to “moj” stale su sve nježne riječi svijeta.

Moj Aco je rođen četiri godine prije mene. Da li je želio brata ili sestru, ne znam, ali je zaglavio sa mnom. Kada su me donijeli iz bolnice rekao je: „Što je ovako crna“. To je valjda bila njegova prva impresija. Dok sam ja uvijek uživala u ljubavi i pažnji, on je bio sam sebi dovoljan. Ja sam oduvijek željela da budem njegov drugar i da uđem u njegov svijet, a on bi me tamo puštao u nekim rijetkim trenucima koji su za mene djelovali kao nagrada. Ponekad bi mi dozvolio da sa njegovim drugarima skupljam puževe koje smo kasnije prodavali, kome i zašto, pojma nemam. Ili da zajedno posmatramo njegove zečeve.

 

Igre kojih smo se nas dvoje igrali, ne bi niko mogao razumjeti. One su uglavnom bile plod njegove mašte, a ja bih pristajala na sve što je on predlagao dok god bi to značilo da mogu da se igram s njim. Nerijetko bih u takvim igrama izvukla deblji kraj, ali uprkos tome iznova bih trčala kada god bi me pozvao.

Kada smo ostali bez oca, ja sam imala devet godina, a on trinaest. Dok ja vrlo često govorim o tome i kako mi je bilo živjeti nakon toga, on o tome najčešće ćuti. Ne sjećam se da sam ga ikada vidjela kako plače. Onog dana kada smo primili te vijesti, na kratko je otišao u sobu. Za razliku od mene, u tim momentima, on je mnogo bolje znao kako će naša budućnost izgledati.

Sasvim sam i pomalo nepravedno je na sebe prihvatio taj teret da bude „muškarac“ u našoj kući. U srednjoj školi je odlučio da želi slaviti slavu. Mama je bila ta koja je radila, ali on je bio ta naša figura. On je palio svijeću za Božić i govorio „Oče naš“. On je želio da se krstimo, pa smo se tako ’99. i krstili. Mama je uvijek uvažavala ono što je on imao i želio da kaže.

U nekim momentima ja sam ga se malo plašila, pa sam tako vješto u gradu sakrivala cigaretu kada bi on naišao. On se ljutio kada bih se družila sa nekim ljudima koje on nije smatrao vrijednim poštovanja.

Nas dvoje nikada nismo išli u iste škole i nikada nisam nikome prijetila mojim starijim bratom, jer nisam željela da mu na leđa stavljam i teret da se brine o meni. Umjesto toga naučila sam da se brinem sama o sebi i snalazim u društvu i svijetu. Kod kuće su se o svemu brinuli baka i mama. Nas dvoje smo se uvijek borili za bakinu ljubav, iako je u njenom srcu on uvijek bio pobjednik koliko god se trudila da nam to ne pokaže. I mami je on bio prva ljubav. Bilo je jasno.

On nikada nije žudio za nježnostima, niti smo generalno bili „mamino zlato“. Nismo tetošeni. Nismo učeni da budemo gordi i da smo najvažniji. Učeni smo da budemo skromni i pošteni, i da ne želimo previše. On je to prglio, ja sam se protiv toga uvijek borila.

Kada god ga zovem da sa nama putuje, on misli kako bi taj novac mogao potrošiti da kupi nešto u kuću ili neki alat. Ponosi se time što ima sve. Kosilicu, bušilicu i ostale sprave koji gotovo nikada ne koristi, ali šta je muškarac bez svoje kutije alata? Tako on to vidi.

Znali smo se svađati, reći jedno drugome „krmačo“ i „majmune“ ali smo se uprkos tome silno voljeli. Beskrajno sam ponosna kada sretnem njegove drugare pa o njemu pričaju samo lijepo. Tužna sam što ponekad vidim kako sebe stavlja na peto mjesto iza svega ostalog o čemu smatra da mora da se brine. Žao mi je ponekad što ne mogu da mu pomognem da budem malo sebičniji i bolji prema sebi.

Žao mi je što je rano ostao bez oca pa je tako sam morao da nauči sve one stvari koje bi ga on naučio.

Žao mi je što nije imao nikoga da njega zaštiti, jer je želio da vjerujemo kako ga štititi ne treba a ja sam sasvim sigurna da je ponekad trebalo.

Žao mi je svih onih ljeta koje je proveo baveći se „građevinom“ i dobro pamtim svaki džeparac koji bi mi dao od tako zarađenog novca.

Žao mi je što je on morao biti taj koji je bio zadužen za glavne radove na našoj kući, iako je  bio samo dječak. Vjerujem da je i njegovo srce žudilo za automobilima, izlascima i djevojkama. Morao je sam zaraditi za svoj prvi auto, isto kao i ja.

Žao mi je kada vidim da ne umije da se izbori za sebe i da je zaboravio kako se sanja.

Žao mi je što ponekad nije plakao i izbacio iz sebe i rekao nam sve ono što ga je u proteklim godinama tištilo.

Žao mi je jer sam ja bila suviše mala da bih mogla da mu budem drugar i suviše djevojčica da bih mogla nositi zajedno s njim teret koji je nosio.

On je moj Nikoletina Bursać, moj ratnik golubijeg srca.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije