Lole iz komšilukaO životu

OK je ne biti OK

Ponekad me znao hvatat strah da ću otići u neku krajnost. To je posebice bio slučaj za vrijeme paničnih napada koje sam proživljavala i nisam znala kome je najbolje obratit se – mami, tati, dečku, cimerici, baki, psihijatru, bioenergičaru, svećeniku…

Iva Mikić Iva Mikić

Ponekad me znao hvatat strah da ću otići u neku krajnost. To je posebice bio slučaj za vrijeme paničnih napada koje sam proživljavala i nisam znala kome je najbolje obratit se – mami, tati, dečku, cimerici, baki, psihijatru, bioenergičaru, svećeniku ili da se krenem pucat u venu, možda pit neograničene količine alkohola ili se kljukat xanaxom i spavat po cijele dane pa ne razmišljat o ničemu, jebiga.

U to vrijeme, ali još i danas, kad sam očvrsnula 550 posto, okružena sam svakodnevnim pričama i objavama na društvenim mrežama pozitivnog duha. To su vam one priče tipa:

Ma samo treba biti pozitivan i to je to. Samo se opusti i bit’ će sve dobro. Ma šta si ti depresivna kad ti je sve super u životu? Samo se okreni Bogu i spašena si. Idi u prirodu, tamo ti je mir. Mir je u tebi samoj, pa kako ga još nisi pronašla?

Nabrojah samo nekoliko, dovoljno da biste dobili uvid u ono što želim reći. Svakodnevno smo okruženi ljudima koji nabrijavaju na pozitivu, koji objave 48.342.730 slika dnevno o pozitivi.

Slažem se sa svim što ljudi odozgor kažu. Slažem se s tim da nam svima vjera može jako pomoći. Slažem se da je super popit s vremena na vrijeme alkohol i sutradan si psovat sve po redu jer si mamuran kao nikad u životu. Slažem se da je ok ponekad konzumirat marihuanu. Slažem se da se ponekad dogode stvari u životu gdje bi ti od tuge puklo srce i moraš popiti tablete za smirenje kako bi se smirio i spavao. Ali, važna je činjenica da ponekad ne znači svaki dan. To znači da je u redu imati loš dan iako to često zaboravljamo. Ovo ne pričam jer sam pročitala to na nekom kvazi portalu, nego zato što sam često u društvu s ljudima koji na društvenim mrežama pucaju od pozitive, a uživo su depresivni da ne mogu biti depresivniji. Sve im smeta, svi su im glupi i ništa im se ne da. Upravo zbog toga ne razumijem čemu te sve silne maske? Zašto se ljudi pretvaraju da im je sve super, a iznutra umiru? Zašto kad nekolicina oko njih zna da žive sa sto problema, ali si jednostavno ne žele priznati da je potpuno ok imati loš dan? Ne razumijem kako je nekome normalno da se ustane pola sata prije kako bi držao olovku u ustima i „navježbao“ (lažni) osmijeh, a nije mu normalno reći da mu jednostavno nije dan.

Ljudi, kad vas nešto muči to je okej. Kad vam dođe dan kada biste najradije bili sami i počupali si kosu (a niste u PMS-u), to je okej. Kupio mi je dečko knjigu Thomasa Harrisa Ja sam O.K., ti si O.K. i u posveti napisao „okej je nekad ne biti okej“. I stvarno je tako, ali je žalosno da ljudi to, prvenstveno sami sebi, ne priznaju. Ono što se u većini slučajeva dogodi je da se odlazi u krajnost – počnu puno piti, drogirat se, kockat, postanu vjerski fanatici i onda okupiraju društvene mreže „svojom pozitivom“, a ja ne razumijem. Ne razumijem kako možeš pričati da ti je sve u životu dobro, da si zadovoljan svim, da imaš sve glatke i razriješene odnose, a onda svaku drugu večer odeš i napiješ se da ne znaš za sebe. Ili preko ljeta nosiš malo duže rukave da ti se ne vide ubodi na pregibu lakta. Ili pričaš i dijeliš slike o vjeri, a navečer u kafićima, čim malo popiješ, pričaš s koliko si cura spavao i šta si joj sve radio. Pa fuj čovječe. To nije pozitiva. To nije stvarnost i to nije ono u čemu se trebaš dobro osjećat.

Sjećam se da mi je psihijatrica dala neke tablete za koje mi je rekla da ih popijem kad god me uhvati napad panike jer će brzo počet djelovat i opustit će me, neću više ništa osjetit. Nešto nalik xanaxu. Došla sam joj nakon dva tjedna ponovno i na pitanje jesam li imala paničnih napada otkad smo se zadnje put vidjele, rekla sam da da i da ih ne mogu izbrojat ni da imam tri para ruku i nogu. Na to me zapanjeno pogledala i pitala zašto nisam popila to što mi je dala jer bi brzo sve prošlo. Rekla sam joj da nisam htjela. Vjerujem da bi bio super osjećaj da prestane za par minuta i da mi se toliko opuste mišići da bih samo spavala i ne bih si postavljala tisuću i jedno pitanje na koje bih neprestano tražila odgovor i samo širila paniku. Postavlja se pitanje što će biti ujutro? Što kad tableta prestane djelovat i panika se vrati? Uzeti još jednu? Ili dvije za svaki slučaj? To su tablete koje stvaraju ovisnost i lako se navući na njih. Sjećam se da mi je rekla da sam izabrala teži način. Nije htjela ući u raspravu radi li se o ispravnijem načinu, ali ja znam da je. Činjenica je da je taj način puno teži, ali sam kroz sve prošla svjesno ma koliko god teško (čitaj: preteško) bilo.

Ne morate izabirat teži način, ali nemojte pričati kako vam je super i kako vas ništa u životu ne pati i onda se navečer odati svom poroku i svojoj ovisnosti koja vas vodi u bijeg od stvarnosti. Imate pravo na loše dane, pa čak i mjesece jer su sve to normalne faze u životu. Koristite sve umjereno – alkohol, tablete, vjeru. Mama kaže da je sve dobro kada je umjereno, a tko sam ja da proturječim svojoj mami? Nemojte glumiti. Nemojte jer stvarno je okej nekada ne biti okej.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije