PorodicaPraktična Lola

Je li ovo primjer odličnog ili očajnog roditeljstva?

“Ovo je bolje nego da je djetetu dao tablet, razvija mu zdrave navike.” “Ne razumijem sve ove loše komentare, dijete izgleda kao da se ludo zabavlja, a otac je očigledno mnogo ponosan na njega.” “Ludilo, svi ovi pseudo-pedijatri i doktori…

Vanja Stokic

“Ovo je bolje nego da je djetetu dao tablet, razvija mu zdrave navike.” “Ne razumijem sve ove loše komentare, dijete izgleda kao da se ludo zabavlja, a otac je očigledno mnogo ponosan na njega.” “Ludilo, svi ovi pseudo-pedijatri i doktori koji govore da ovo nije dobro za njegov razvoj… Ljekar mog sina je rekao da je savršeno u redu da ga upišem na gimnastiku ili karate kada je imao dvije godine.” “Ovo nije pogodno za njegov razvoj i to će vam reći svaki ljekar, bez obzira što uživa u tome. Dijete će uživati i u energetskim pićima.” “Opšte je poznato da su djeca u ovom urastu premlada za takve stvari, njihovo tijelo jednostavno nije spremno. Za sada izgleda OK i sjajno djeluje, ali će kasnije trpiti posljedice.”

Ovo su samo neki od hiljade komentara koji se nalaze ispod videa koji je privukao pažnju internet zajednice. Radi se o snimku koji pokazuje trogodišnjeg dječaka kako izvodi zaista nevjerovatne stvari – penje se uz zidove, pravi salto, radi zgibove sa tegovima, spušta se u špagu. Kao i uvijek, mišljenja su podijeljena. Dok se jedni oduševljavaju sposobnostima ovog dječaka, govore kako bi voljeli da su i sami u takvoj kondiciji, te se žale na svoju djecu koja se ne odvajaju od televizora, drugi upozoravaju na posljedice. Dječak je previše mlad, treninzi su skoro pa vojnički, a njegovo tijelo nedovoljno razvijeno da podnese sav taj napor.

Ovaj video pokreće jako dobro pitanje – kada je vrijeme za uvođenje djece u sport i u kojoj mjeri? Pretvara li ih naporno treniranje u mašine koje će izgubiti svoju snagu ili time gradimo njihove zdrave navike i budućnost? Je li bolje pustiti ih da se igraju, a u profesionalno bavljenje sportom uključiti kada malo odrastu i ukoliko to budu željeli?

Pedijatar iz Banjaluke, doktor Branislav Lolić ističe da je fizička aktivnost u smislu kretanja i boravka u prirodi preporučljiva što ranije, ali aktivnosti koje poprimaju profesionalne oblike sigurno nisu za malu djecu.

“Sa druge strane, sasvim sigurno nije dobro kada roditelji svoje neostvarene ambicije, prije svega finansijske, žele ostvariti preko djece, jer se onda djeca pretvaraju u mašine. Smatram to zloupotrebom koje roditelji često nisu ni svjesni. Sigurno da jedan takav ritam u ovom neprirodnom ponašanju nije dobar. Apsolutno nisam pristalica tako nečega niti to struka preporučuje, ali bavljenje sportom prilagođenim za uzrast djeteta je svakako dobro došlo“, navodi on, dodajući da profesionalno bavljenje sportom prije šeste godine nije realno.

Doktor Lolić naglašava da je bavljenje gimnastikom nešto sasvim drugo, jer se radi o vježbanju sa kojim dijete može početi i ranije, ali samo ukoliko je ono prilagođeno uzrastu i uvijek uz konsultacije stručnjaka – školovanih trenera i ljekara. On takođe navodi primjer iz svoje porodice, kada je njegova unuka poželjela da trenira jahanje u šestoj godini, što nije preporučljivo.

“Razgovarao sam sa instruktorima i saznao nešto što ni ja nisam znao, da se jahanje ni slučajno ne preporučuje djeci mlađoj od 9 godina, zbog mogućeg negativnog uticaja na razvoj kukova”, govori Lolić.

Protiv pretjeranog forsiranja djece i njihovog guranja u profesionalno bavljenje sportom je i Jelena Računica Šatara, majka 11-ogodišnjeg dječaka iz Banjaluke. Njen sin je sa šest godina počeo trenirati realni aikido, prema programu koji je prilagođen njegovom uzrastu. Kako navodi, bilo joj je važno da dječak ima fizičku aktivnost i da ne bude stalno za računarom, a krajem ove godine bi trebalo da položi za crni pojas.

“Zajedno smo odlučili na koji će sport ići, bilo mi je važno to što u aikidu nema sparinga i borbe, već se radi samo samooodbrana. Vremenom je toliko zavolio treninge da mu nekada zaprijetimo da neće ići ukoliko ne uradi zadaću na vrijeme, što mu je dodatni stimulans da bude bolji u školi. Takođe mi se sviđa što njegov trener mnogo pažnje pridaje obrazovanju”, ističe ona.

Majka iz Banjaluke Dajana Šipraga Zlojutro je svog sina od četiri godine upisala na treninge gimnastike, ali su nakon dva mjeseca shvatili da im je taj tempo života previše naporan i da ne mogu postići sve obaveze. Zbog užurbanog načina života, odvođenje i dovođenje dječaka tri puta sedmično na treninge im je život pretvorilo u pokretnu traku, pa su odlučili da napusti gimnastiku.

“Redovnu aktivnost ima, bitno mi je da bude napolju, a treninge ostavljam za vrijeme kad bude sam mogao odlaziti na njih. U ovom periodu smatram da je bitno da dijete ima i nestrukturisano vrijeme u smislu da mu bude i dosadno, da se sam zabavi i zaista ne vidimo nikakav problem da odrasta bez treniranja. Za taj mali vremenski period smo shvatili da smo postali robovi ta tri dana u sedmici i da se sve vrtilo oko njih. Možda bismo drugačije razmišljali da dijete ne ide u vrtić, da jedno od nas ne radi ali ovakva organizacija (bez treninga) nam je u ovom trenutku mnogo bolja”, govori Dajana za magazin Lola.

Kada odlučite da je pravo vrijeme za sport, najispravnije bi bilo da slušate svoje dijete, njegove želje, potrebe i mogućnosti. Konsultujte stručnjake, raspitajte se kako određeni sport utiče na razvoj djeteta, ostavlja li negativne posljedice na njegovo tijelo ili psihu. Jedna stvar je trčati za loptom po parku, ali je sasvim druga slati ga na treninge koje ni sami nismo sposobni podnijeti. Fizička aktivnost je prijeko potrebna, ali granica bi morala da postoji.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije