Voljela sam svoju baku, ali ona je bila nacistkinja

Moji djed i baka su bili nacisti. Tek nedavno sam postala sposobna da to kažem ili napišem. Smatrala sam ih i odnosila se prema njima kao prema običnim Nijemcima, kao da je to posebna i moralno neutralna kategorija. Ali poput mnogih “običnih Nijemaca”, bili su članovi Nacističke partije, kojoj su pristupili 1937. godine.

Ovako svoju priču započinje Jessica Shattuck, koja je željela sa svijetom podijeliti sjećanja i emocije koje je vežu za baku. Navodi da je baka živjela skoro stotinu godina i da u njoj nije postojala ksenofobija niti antisemitizam, mržnja nije odgovarala njenom temperamentu. Kako i zašto je postala jedan od korijena pokreta koji je sinonim za zlo, bilo je životno pitanje za Jessicu.

“Ona i djed su odrasli u radničkoj klasi, u predgrađu Dortmunda ispunjenom nezaposlenošću. Nakon Prvog svjetskog rata okupirali su ga Francuzi. Pridružili su se Nacističkoj partiji kako bi postali mladi lideri u edukativnom poljoprivredom programu pod nazivom ‘Landjahr’, što je značilo ‘Godina na zemlji’. U sklopu programa su tinejdžeri pohađali poljoprivredne treninge i tako sticali znanja iz te oblasti. Baka je uvijek isticala da se priključila nacistima kao idealistkinja koju je vodila vizija ponovne izgradnje Njemačke, povratka u jednostavnija vremena, i koliko god to morbidno zvučalo, promovisanja jednakosti”, navodi Jessica.

Program je predviđao da djeca radnika žive i rade zajedno sa djecom aristokrata i imućnih industrijalaca. Svidjela joj se ideja povratka tradicionalnom njemačkom životu, daleko od uspona i padova svjetske ekonomije. Tokom svog istraživanja, Jessica je shvatila da je ovaj program bio dio Hilerove šire vizije pod nazivom “Blut und Boden”, odnosno “Krv i tlo”, koja je predviđala da Njemačka postane rasno čisto, agrarno društvo. Izraz “rasno čisto” nikada nije čula od svoje bake.

“Kada bih je posjetila na njenoj farmi, zajedno bismo šetale a ona je stalno ponavljala da nije znala o čemu se tačno radilo. Pitala sam je kako nije čula šta to Hitler govori, a istovremeno sam se borila sa moralnim paradoksom – ljubavi prema svojoj baki, koja je bila nacistkinja”, kaže ona.

Baka se pravdala time da je Hitler govorio mnogo toga i da ona nije sve to slušala. Kada bi Jessica insistirala na odgovoru i pitala kako nije vidjela da su Jevreji okupljani i odvođeni, ili barem uznemiravani, tvrdila je da u njenom selu toga nije bilo. Njen odgovor je bio da je bila fokusirana na vlastite probleme, kako skrpiti kraj sa krajem i zaštititi svoju djecu.

“Insistirala je na tom svom neznanju, ali ga ja nisam prihvatala, niti ga sada prihvatam. Nemoguće da nije znala za njegov antisemitizam i protjerivanje Jevreja, ali da li je pratila to što je znala o Hitlerovom planu sve do njegovog strašnog, nezamislivog kraja? Krajem 30-ih bilo je govora o slanju Jevreja na Madagaskar i u ‘naselja’ na istoku, ali čak i da jeste vjerovala u to, kako je nije zaprepastila nepravda?”, pita se ona, te dodaje da u njemačkom jeziku postoje dva izraza za riječ znati. Prvi je wissen, koji je povezan sa mudrošću i učenjem, a drugi je kennen, što znači biti upoznat.

Upoznati se sa nečim znači površno ga razumjeti, što je vrlo podložno manipulaciji. Kada ste nešto upoznali, vi ustvari vidite samo jedan dio cjeline. To je posebno zavodljivo ukoliko je druga polovina izrazito privlačna. Recimo, Hitler im je vratio njihove poslove i donio nove prilike, obnovio nacionalni ponos i govorio zavodljive laži.

“Kao i mnogo Nijemci, moja baka je na početku vjerovala da je rat protiv Poljske započeo kao samoobrana. Pitala sam je šta je mislila o glasinama koje su se širile o koncentracionim logorima, je li ikada slušala strane vijesti, a ona je govorila da je mislila kako je to propaganda, jer je Hitler tako govorio. A ona mu je vjerovala, kao i mnogi drugi Nijemci. Njeno povjerenje je ublažilo potrebu da razumije”, govori Jessica, te pita kako da svoju voljenu baku, koja je umrla 2011. godine, može zamijeniti takvom osobom.

“Često sam se brinula da moji pokušaji da razumijem odluke koje je pravila i koje nije pravila, mogu biti pomiješani sa pokušajima opravdavanja ili oprosta. Ali to je za mene bio jedini način da se suočim sa prošlošću i preuzmem odgovornost”, iskrena je ona.

Njena baka je od svog vođe čula ono što je željela – jednostavne odgovore na komplikovana pitanja. Odlučila je da ne čuje i ne vidi zlo koje se krilo iza svega toga, a ostatak svog života je proživjela sa znanjem svog saučesništva u nacizmu.

“Ali njena spremnost da govori o time me je naučila koliko je važno da budemo bolji”, zaključuje ona.

Jessica je autorka dvije knjige – “Opasnosti dobrog uzgoja” i nadolazeće “Zene u dvorcu”.