Rekli su

Slađana Nina Perković: Za mene je pisanje najprije kafanski posao

Ako vam se po glavi vrzmaju misli kako da ubijete supruga koji vas nervira, a brine vas bruka koja će se proširiti komšilukom, ili ako ste slučajno okorjela ovisnica o nikotinu koja se nerijetko pripita kući vraća sa dozlaboga dosadne…

Ana Tomić

Ako vam se po glavi vrzmaju misli kako da ubijete supruga koji vas nervira, a brine vas bruka koja će se proširiti komšilukom, ili ako ste slučajno okorjela ovisnica o nikotinu koja se nerijetko pripita kući vraća sa dozlaboga dosadne zabave, ako promišljate o životu i smrti ili raju i paklu i da li to uopšte postoji, ako vam se bilo šta od ovoga učinilo bliskim, zanimljivim ili poučnim, knjiga “Kuhanje” je pravi izbor za vas.

Prvenac Slađane Nine Perković, knjiga priča o ženama oko nas i u nama, djelo koje će svaku ženu nasmijati, ali ne na onaj površni način pukog bijega od ponekad učmale svakodnevice. Dvanaest priča o ženama i životu.

Autorka, koja putuje između ovdje i tamo te novinarstva i književnosti, najčešće stvarajući dok joj nervozni konobar puše za vratom, progovara za Lolu o spisateljskim počecima, “kuhanju” života i onome što slijedi.

Zakuhala si književno djelo kojim si progovorila o onome što je zajednično armiji žena širom svijeta. Ipak, tvoja knjiga “Kuhanje” nije puka, ženska literatura, štivo za laku noć ili boza za plažu. Šta nam ona poručuje?

Prije par dana mi je jedna žena poslala svoju fotografiju sa plaže na kojoj čita moju knjigu. Napisala mi je da se sjajno zabavila i ismijala. Junakinje mojih priča sanjaju da ubiju muževe koje ih nerviraju i više od zatvora brinu se zbog bruke koja će pući u komšiluku. Sabotiraju firme u kojima rade, pokušavaju da se ofarbaju dok napolju bjesni rat, opasno su ovisne o nikotinu, vraćaju se kući sa dosadnih zabava pošteno pripite i sa sigurnošću tvrde da raj i pakao ne postoje. Teme nisu lagane, ali mislim da će priče većina žena čitati sa osmijehom na licu.

Zašto baš kratke priče i zašto baš ove tvoje ovakve kakve jesu? O svim tim ženama oko nas i u nama.

Knjiga je neka vrsta stilskih vježbi. Isprva nije ni trebala biti objavljena, pisala sam i brisala, više za sebe. Radnja u većini priča je smještena u stambenim zgradama, baš poput one u kojoj sam i sama odrasla. Život u tom pravom “vertikalnom selu” i te kako zna ostavi snažan utisak na čovjeka. Zato su mi vjerovatno moja baka, sa kojom sam živjela, njene prijateljice i komšinice poslužile kao glavna inspiracija.

Da nije “kuhanje”, šta bi još moglo da bude, odnosno, šta bi te moglo nagnati da upravo tu emociju ili iskustvo pretočiš na papir?

Upravo čitam knjigu “U sibirskim šumama” francuskog pisca, novinara i putnika Silvana Tesona (Sylvain Tesson). Knjiga je  zapravo dnevnik koji je vodio tokom šest mjeseci dok je živio sam u zabačenoj kolibi na Bajkalskom jezeru. Voljela bih napisati upravo takvu jednu knjigu. Naravno, prvo trebam naći slobodnih šest mjeseci i jednu takvu kolibu. Ali, možda ipak na nekom ostrvu na Karibima, a ne u Sibiru.

Koliko je zapravo teško sve ono što nosimo negdje u sebi prenijeti na prazan list papira? Tu je negdje i pitanje da li svi oni koji imaju dara za pisanje nužno i postanu pisci.

Nije dovoljno imati samo dara za pisanje. Bitno je imati i dobrog izdavača koji će znati “prečešljati” tekst i koji će znati i imati sredstava da plasira knjigu.

Da li si danas i u kojoj mjeri, nakon što iza sebe imaš objavljeno djelo, samouvjerenija da je to što radiš ispravno i dobro, a s obzirom na neke nedoumice s početka spisateljske karijere?

Iznenadile su me pozitivne kritike. Iskreno, nisam to očekivala. Toliko da sam ubijeđena da nikada ništa više neću objaviti. Sad moram naučiti kako da prevaziđem strah da neću ispuniti tuđa očekivanja!

Uz to, koliko je novinar u tebi prisutan u tvojim pričama, pa samim tim da li je Slađana više novinar ili pisac, ili pak nešto treće?

Sve manje sam u novinarskim vodama, a još uvijek se ne usudim zvati književnicom. Rećiću da sam za sada po zanimanju putnica. Ionako najviše vremena provodim u avionima i vozovima, putujući tamo i ovamo.

Baviti se književnošću kod nas ponekad, gledajući sa strane, izgleda kao rudarski posao. Ipak, vjerujem da on negdje čovjeka i oslobađa. Kakve emocije u tebi budi?

Za mene je pisanje prvenstveno kafanski posao. Kada pišem, radim to uglavnom u kafanama i uvijek sam pod stresom, jer me konobar non-stop obilazi vireći u moju šoljicu i čudeći se kako neko tako sporo može piti kafu.

U pripremi je novo djelo, ovaj put roman. Znači li to da se žanrovski “pronalaziš” ili su, prosto, nove misli bile prikladnije za tu formu?

Upravo sam skratila neke dijelove romana. Kako sam krenula, roman će se pretvoriti u kratku priču!

Kad ne piše, ko je Slađana i ko bi voljela da bude?

Ne treba mi postavljati ovakvu vrstu pitanja, jer odmah poželim odgovoriti – žena, mama, kraljica!

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije