Ljudski odnosiPraktična Lola

Što sam naučila iz ljubavnih filmova i (propalih) veza

Prvo što želim reći u obranu svog najdražeg ljubavnog filma jest to da u filmu neke stvari nisu i ne moraju biti prikazane. Mislim da bi skajpanje i predugačka objašnjenja pojedinih problema upropastili ovu predivnu romansu. Drugo, ukoliko autor te…

Redakcija

Prvo što želim reći u obranu svog najdražeg ljubavnog filma jest to da u filmu neke stvari nisu i ne moraju biti prikazane. Mislim da bi skajpanje i predugačka objašnjenja pojedinih problema upropastili ovu predivnu romansu. Drugo, ukoliko autor te kritike ne shvaća zbog čega su se Jacob i Anna odlučili provesti ljeto skupa – on nikada zaista nije bio zaljubljen. Od mnogih predivnih trenutaka ovoga filma, neizostavan je onaj kada Jacob Anni poklanja narukvicu u kojoj je ugravirana riječ “Patience”, što je zapravo i poruka ovoga filma. Potrebno je puno strpljenja za vezu na daljinu. Ne pokušavam ovime reći kako proživljavam nešto tako, jer moj dečko i ja nismo na različitim kontinentima. Ali, ponekad, osobito noću, kada ne možeš zaspati, ili kada si pijan, čekanje postane užasno teško (makar se radilo o samo dva tjedna). Potrebno je puno razgovora i povjerenja za vođenje ovakve veze, a ako si u nešto i nekoga siguran, čekat ćeš koliko god je potrebno.

“Blue Is The Warmest Color” film je o strastvenoj ljubavi između srednjoškolke Adele (Adèle Exarchopoulos) i, nešto starije, studentice Emme (Léa Seydoux). Jednog sasvim običnog dana, na pješačkom prijelazu, Adele uoči Emmu s tadašnjom djevojkom i u njoj se jednostavno nešto dogodi. Da, dogodi! Mogla bih reći i slomi. Odlomi se polovica njezine duše i njezinog tijela i ona ih pokloni njoj (Emmi). Još tada, dok je uopće nije ni znala. Naravno, nakon nekog vremena one se ponovno sreću u gay baru i u tom trenutku započinje njihova ljubavna priča. Vrijeme prolazi, Adele je završila srednju školu, radi najprije u vrtiću kako bi postala učiteljica, a Emma postaje sve uspješnija umjetnica. One već žive skupa, no svaka je nekako više okrenuta sebi. Adele je među svojom djecom, Emma je među svojim slikama i vrijeme provodi s radnom kolegicom. Adele se u tim trenutcima osjeća zapostavljeno i napravi grešku koja će je koštati svega. Dolazimo do najružnije scene filma, kada ogorčena i bijesna Emma pokušava izbaciti Adele iz stana, a ona kao napušteno štene cvili, kumi i moli za oproštaj. Što se, naravno, ne dogodi.

Ono što sam preskočila, a što je vrlo bitno i ono o čemu zapravo želim govoriti kroz ovaj film, jest to što Adele jako brzo pokloni i drugi dio sebe Emmi. U jednoj sceni filma, dok zagrljene leže u krevetu, Emma joj govori kako lijepo piše i kako bi bilo dobro da radi na tomu i da ima nešto svoje što će je činiti sretnom. Adele to prima kao uvredu i govori joj kako ima nju i kako je sretna. Ovo je prva greška koju možete napraviti u nekoj vezi. Potpuno se predati nekome i zaboraviti sebe. Nemojte me krivo shvatiti, u ljubavi treba biti potpuno predan, ali ne treba izgubiti sebe u nekom drugom. Veza treba biti mjesto na kojem se dvije individue svakoga dana razvijaju u nešto ljepše i veće nego što su to na početku bile.

Ovaj film završava pomalo tužno i jako je teško gledati Adele koja je često u suzama i koja stagnira u usporedbi s Emmom. Ovom pričom nadovezujem se na prvu priču i na prvi film (“500 Days of Summer”) i želim reći da je izbor biti tužan i ogorčen nakon prekida. Naravno, potrebni su i dani tuge i preboljevanja, ležanja u krevetu, prekomjernog jedenja junk fooda. Ali, to vrijeme ne treba trajati dugo i prekid jedne stvari treba shvatiti kao početak druge. Ovu priču završit ću riječima Toma iz prve priče: “People don’t realize this, but loneliness is underrated”. A ono što nam vraća nadu u Adelinu sreću jest to što drugo poglavlje njezinog života tek počinje.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije