KulturaRadoznala Lola

10 snažnih dokumentaraca iz 21. vijeka

“Stories We Tell” “Koga briga za našu porodicu”, rediteljku, Saru Poli (Sarah Polley), pita njena sestra. I zaista, zašto bi neko gledao dokumentarni film o porodici glumice i rediteljke za koju niste čuli osim ako ste ljubitelji Atoma Egojana (Atom Egoyan) iIzabel Koašet (Isabel Coixet)…

Redakcija

“Stories We Tell”

“Koga briga za našu porodicu”, rediteljku, Saru Poli (Sarah Polley), pita njena sestra. I zaista, zašto bi neko gledao dokumentarni film o porodici glumice i rediteljke za koju niste čuli osim ako ste ljubitelji Atoma Egojana (Atom Egoyan) iIzabel Koašet (Isabel Coixet) ili ste slučajno na televiziji uhavtili njen film “Away From Her” – ako jeste, ne možete a da ne znate ko je ona, vjerujte.

Sestrino pitanje se zaista čini kao izazov gledaocu – zašto gledam icjepkani narativ o porodici jedne kanadske glumice? I narativ jeste iscjepkan. Između kadrova njenog oca, koji je u studiju i čita i snima sopstvenom rukom napisanu priču o sopstvenom životu, koja će se koristiti kao jedan od ofova u filmu, zatim arhivskih snimaka porodice, pa ofa same rediteljke, pa svjedočanstava njene braće, sestre i njene rodbine, krećete se po istoriji jedne porodice, koju ubrzo počinjete da volite. Ali, ne sve njih, samo dvije osobe – Saru i njnu majku, Dajan.

Ali, Dajan Poli odavno nije među živima. Bila je glumica. Ne tako čuvena. Više u pozorištu nego drugdje. Više u Torontu i Montrealu, nego drugdje. Dakle, ponovo, ne baš poznata.

Ali, Dajan je nevjerovatna žena. Jedna od onih ljudi koji vam se čine kao život sam, kojima zavidite i koje imitirate. Uz koje želite da budete. I koji, redovno, imaju najviše tajni. Tajna oko koje se polako obrće narativ ovog filma i Sarinog života je glasina da je Dajan imala aferu sa nepoznatim čovjekom i da je upravo taj čovjek Sarin biološki otac.

Pričajući majčinu priču, tražeći svog oca i svoj život tako što pita druge ljude o njemu, Sara dovodi u pitanje mogućnost pričanja priče nečijeg života i pita se čija je to zaista priča. Da li njen otac ima priču o njenoj majci? Ili njen biološki otac, sa kojim je imala kratkotrajan, ali značajan odnos? Da li su to prijatelji, povjerenici? Koliko oni znaju, djeca? Može li, na kraju, iko zaista išta znati o svom životu, ili je svaki život, kako kaže Peter Sloterdajk (Peter Sloterdijk), tetovirani život – obilježenih leđa, koja nikako ne možemo obuhvatiti očima, koliko god se trudili.

“The Central Park Five”

Morate gledati Kena Bernsa (Ken Burns). Bilo da je to film o Građanskom ratu, o Frenku Lojdu Rajtu (Frank Lloyd Wright), ratu u Vijetnamu, o džezu, o bejzbolu, Berns je u stanju da vas hipnotiše – što detaljnim istraživanjem, što opijajućim ofom, što beskonačnim zumiranjen u stare fotografije.

Ali, ovdje su stvari malo drugačije. Ovo nije tipični Ken Berns film.

Dio razloga je to što je film korežirala Bernsova ćerka, Sara (Sarah Burns), koja je napisala i knjigu o slučaju, a slučaj je jedan od najblatantnijih primjera rasne predrasude i korumpiranosti američkog pravosudnog sistema.

Riječ je o napadu, silovanju i sodomiji Triše Meili (Trisha Meili), 1989. godine, na Menhetnu. Za svirepi zločin su osuđena četiri afroamerikanca i jedan hispanoamerikanac, sva petorica maloljetnici. Trinaest godina kasnije, priznanje i DNK analiza su utvrdili da ni jedan od petorice nije imao nikakve veze sa slučajem i da je krivac izvijesni Matijas Rejes (Matias Reyes).

Film istražuje rasne predrasude, što pravnog i kaznenog sistema, što medijskog praćenja čitavog procesa, i postavlja se kao nemilosrdna osuda istih.

“At Berkeley”

Ovo nije toliko preporuka ovog pojedinačnog filma, koliko preporuka Frederika Vajsmana (Frederick Wiseman). Vajsman je odavno veteran dokumentarne forme, pogotove njegove “verite” struje, sa filmovima poput “Titicut Follies” i “High School”, koji ga već na početku karijere, krajem šezdesetih godina, stavljaju u vrh forme. Vajsman je 2000. godine postao sedamdesetogodišnjak, što znači da je “Na Berkliju” uradio sa svoje 83 godine. Kao da ni to nje bilo dovoljno, od 2000. je snimio 13 filmova.

Ne pričamo ni o dugovječnosti, ni o upornosti, jer riječ je o čovjeku jedinstvenog oka.

“Na Berkliju” je svjedočanstvo onome što očigledno samo Vajsman može: 244 minuta filma koji dokumentuje funkcionisanje jednog od najmasovnijih obrazovnih organizama u Americi, fakulteta Berkli, u San Francisku, Kaliforniji. Ista 244 minuta pukog života na kampusu, te organzacionih i finansijskih mahinacija fakultetskog tijela, nije baš recept za fascinantno filmsko djelo, ali Vajsmanov film je upravo to.

Prvo što, kao i decenijama ranije u “High School”, njegova kamera dospijeva tamo gdje vam ne bilo palo na pamet ni da idete, niti da će vam ikad dozvoliti pristup, i to na takav način da samu kameru brzo i zaboravljate – ostajete samo vi, na Berkliju. Jedno zdravo, uzvišeno, vajsmanovsko iskustvo.

Šta još gledati: “Amy”, “Jinx”, “Fire at Sea”, “Cameraperson”, “Leviathan”, “No Home Movie”, “Citizenfour”, bilo koji dokumentarac Vernera Hercoga.

Bosonoga.com

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije