AktivizamHrabra Lola

Kivumu u Ruandi – selo gdje i mi možemo pomoći u školovanju djece

Daj čovjeku ribu i nahranio si ga za jedan dan. Nauči ga pecati i nahranio si ga za cijeli život. Tako bi, čini se, najbolje bilo početi priču o misionarstvu i školama u selu Kivumu u Ruandi. Decenijama unazad, tačnije…

Ana Tomić

Daj čovjeku ribu i nahranio si ga za jedan dan. Nauči ga pecati i nahranio si ga za cijeli život.

Tako bi, čini se, najbolje bilo početi priču o misionarstvu i školama u selu Kivumu u Ruandi. Decenijama unazad, tačnije osamdesetih godina prošloga vijeka, prvi misionari iz ovih krajeva su stigli u Kivumu, koje je, opet, za naše prilike ogromno selo, s obzirom da ima čak 35.000 žitelja. Najprije je tamo stigao fra Vjeko Ćurić, koji je stradao u poratnom vremenu 1998, nakon što je u Ruandi okončan stravičan sukob u kojem je ubijeno više od milion ljudi, a kasnije ga je zamijenio fra Ivica Perić.

Kroz svakodnevni rad s ljudima postalo je jasno da im dugoročno mogu pomoći jedino ako im omoguće školovanje. Razlog tome je činjenica da se srednjoškolsko obrazovanje u Ruandi plaća oko 300 evra godišnje, što je većini porodica potpuno nezamisliv novac, tako da bi se ta djeca nakon završenih šest razreda našla u situaciji da ne mogu nigdje naći posao, gladovali su i bili bez perspektive, što je naposlijetku dovelo do toga da se mnogi od njih okrenu kriminalu i prostituciji.

“U spomen na tragično preminulog fra Vjeku, fra Ivica je osnovao Centar Otac Vjeko, u okviru kojega danas rade dvije srednje škole te dječji vrtić”, priča za Lolu Maja Sajler-Garmaz, predsjednica Humanitarne udruge “Srce za Afriku”, osnovane 2011. godine i registrovane u Hrvatskoj i BiH, a s ciljem pomaganja misionaru fra Ivici Periću da u Kivumu omogući školovanje i topli obrok djeci iz sela.

Ona, inače novinar po struci, i njen suprug Željko Garmaz su se u cijeloj toj priči našli sasvim slučajno. On je, kad su se upoznali, već bio veliki zaljubljenik u Crni kontinent. Obišao je mnoge afričke zemlje, prvo kao ratni reporter, a potom je koristio svaki godišnji odmor kako bi putovao i upoznao do tad neistražena područja. Ljubav prema putovanjima, avanturama i Africi brzo je prenio i na Maju.

“Godine 2006. smo se vjenčali i odlučili medeni mjesec provesti negdje na tom čarobnom kontinentu. Dok smo radili organizaciju puta, naišli smo na podatak da u Ruandi rade naši misionari, koji su nam u e-mailu ponudili smještaj u misiji u selu Kivumu, četrdesetak kilometara dalje od glavnog grada Kigalija. Naravno, prihvatili smo objeručke! Taj e-mail i fra Ivičina ponuda donijeli su nam veliko prijateljstvo”, prisjeća se Maja, dodajući da provesti mjesec dana u selu bez struje i vode, gdje ljudi žive u kućicama napravljenim od blata, a djeca jedu topli obrok dva-tri puta sedmično i uprkos tome, i svim ostalim zaista teškim životnim uslovima, su uvijek vedra, srećna i nasmijana, nešto je što vas jednostavno mora promijeniti.

Naredne godine i odlasci u Ruandu pretočene su u knjigu o životu i misonarskom putu fra Ivice “Naš čo’ek u Africi”, svojevrsnoj putopisnoj biografiji koja se čita u svim krajeva svijeta: Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Holandiji, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Belgiji, Švicarskoj, Americi, pa čak i u Australiji. I to u gotovo 6.000 domova!

“Sav prihod od njene prodaje donirali smo za izgradnju nove srednje škole u Kivumuu, a istovremeno smo osnovali i Humanitarnu udrugu “Srce za Afriku”. Tako smo zapravo krenuli s prikupljanjem donacija”, kaže Maja.

Danas u Kivumu djeluju Strukovna i Tehnička škola, gdje se besplatno 650 mladih ljudi obrazuje za zidare, električare, varioce, stolare, vodoinstalatere, krojače, a imaju i informatički odjel. Ove godine je izgrađeno košarkaško igralište te je preuređen jedan stari objekat koji je prilagođen za mališane, pa je u njemu otvoren i dječji vrtić, u kojem imaju grupe za male i predškolce, koji sada pohađa 96 mališana, za koje je takođe osiguran svaki dan jedan topli obrok. Fra Ivica već ima plan da od sljedeće školske godine pokrenu i osnovnu školu, koju će pohađati djeca koja su u vrtiću u okviru Centra završila predškolski.

“Sve to uspjelo se napraviti zahvaljujući donacijama iz Hrvatske, BiH, Amerike, Kanade, brojnih europskih zemalja te Australije”, pojašnjava Maja.

Do sada je, ispočetka samo kroz Strukovnu, a sada i kroz Tehničku školu, prošlo čak 1.410 učenika. Više od 90 odsto njih je po završetku školovanja uspjelo naći posao, jer je i dalje vrlo malo školovanog kadra u Ruandi. Uspjeh je tim veći, jer su to uglavnom mladi iz porodica gdje su roditelji nezaposleni.

“I eto… Otišli smo u Ruandu kao turisti, vratili se kao humanitarci. I nije nam žao niti jedne sekunde koju smo uložili u sve projekte koje smo tamo proveli, naravno sve s fra Ivicom, jer bez njega ništa ne bismo mogli ostvariti. On je naš pokretač, naša snaga, čovjek koji je svoj život posvetio drugima i čiji primjer želimo slijediti”, ističe predsjednica Udruge “Srce za Afriku”.

Aktivni su na društvenim mrežama, možete ih naći na Facebooku pod imenom Srce za Afriku i Srce za Afriku Bosna i Hercegovina. Ljudima pokušavaju dočarati razmjere siromaštva u Ruandi te ih podstaći na pomoć. I danas se tamo, naime, živi u kućicama koje i malo jača kiša može srušiti, ljudi nemaju ni struje ni vode, namještaj je luksuz – spava se na prostirkama na zemljanim podovima, nerijetko uz domaće životinje i to ako su dovoljno srećni da ih imaju. Mnoga tamošnja djeca nikada u životu nisu okusila meso, a kamoli slatkiše! S tim što, za razliku od nas, djeca u Ruandi nemaju mogućnost podrške kroz razne humanitarne akcije, socijalnu pomoć ili narodnu kuhinju.

Ako neko želi doći volontirati u Ruandu, ističe Maja, bilo bi dobro da predloži nekakav konkretan projekat koji bi sprovodio tokom boravka u Kivumuu. Svako s dobrom idejom je dobrodošao. Zainteresovani se mogu javiti putem kontakt obrasca na web stranici http://www.vjeko-rwanda.info/hr/kontakt. Takođe, njihovi donatori u svojim domovima imaju prekrasne suvenire pristigle iz Ruande, ručne izrade – od slika s afričkim motivima, preko torbi do prekrasnih marama za nošenje djece.

“Ljudi nam najviše mogu pomoći novčanim donacijama. Ne moraju to biti ogromna sredstva. Znate kako ide ona pjesmica – kap do kapi, rijeka biva…  Nama je svaka donacija velika k’o kuća. Recimo, dnevni obrok po učeniku košta nas manje od jedne marke. Nekome niti kava, a nekome pun želudac…”, naglašava Maja.

Svi iz BiH koji žele i mogu pomoći, donaciju mogu uplatiti na račun u Sberbank: 1404101130000942. U poziv na broj piše se datum uplate. Primatelj je Srce za Afriku, Školska 2, Orašje, a u opis plaćanja samo treba navesti ‘DONACIJA’.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije