PorodicaPraktična Lola

Kako da roditelji nađu vremena za sebe?

Biti roditelj je jedna od najvažnijih uloga na svijetu, svi očevi i majke se na svoj način bore da djetetu pruže što bolji život. Bez obzira na to koliko srećnih fotografija objave na društvenim mrežama, svako od njih se bori…

Vesna Drakulic

Biti roditelj je jedna od najvažnijih uloga na svijetu, svi očevi i majke se na svoj način bore da djetetu pruže što bolji život. Bez obzira na to koliko srećnih fotografija objave na društvenim mrežama, svako od njih se bori sa nekim aspektom podizanja djece. Nečije bitke su privremene, ali svako ima svoje probleme. To je roditeljska stvarnost, a jedan od najvećih izazova sa kojima se suočavaju je i briga o djeci sa invaliditetom.

Među njima je i Jen Franklin Kearns, majka troje djece i neumorna zagovornica inkluzije i jednakih prava za sve, a posebno za pitanja koja se tiču njenog sina sa Downovim sindromom.

“Stalno mislim na svog sina ili na nešto što je vezano za njega. U sve one misli koje muče svaku mamu ja se još pitam da li je bezbjedan? Da li osjeća da ga drugi ljudi razumiju? Da li sam pomjerila odlazak kod zubara? Da li se lijepo ponaša u školi? Stvarno trebam prestati da gutam svoje emocije. Da li se dovoljno zagovaram za njega? Da li sam sinoć izvadila nešto iz frižidera? Gdje sam stavila one dokumente? Moram da izbrišem neke slike sa telefona i oslobodim memoriju. Da li da tražim još jedan sastanak? Šta mogu da uradim da bi se i moja druga djeca osjećala vrijednom i važnom? Hoće li on ikad više opet spavati u svojoj sobi? Koji je dan danas? Zaista se nadam da niko nije razumio onu psovku koju je on izgovorio danas u prodavnici”, otvoreno priča Jen i dodaje da te sve te misli odjednom brzinom svjetlosti prođu kroz njenu glavu zbog čega je ona često i zaboli.

No, nakon 13 godina, navikla se na visok nivo stresa u trajanju od 24 časa dnevno. Jen kaže da se uglavnom može nositi sa svim tim, ali s vremena na vrijeme joj postane očigledno da stres i briga utiču na njeno mentalno zdravlje.

Foto: Pixabay.com

“Umorna sam, frustrirana pitanjima koja se ne rješavaju dovoljno brzo, a stvari koje traže moju pažnju uvijek stavljam na zadnje mjesto. E-mailovi se nagomilavaju, debljam se zato što mislim da je zabavnije jesti kolačiće nego procesuirati emocije i zapostavljam odnose sa ljudima koji su mi važni”, iskreno priča Jen i dodaje da joj se čini da majke ni inače nisu dobre u tome da svoje potrebe stave prije dječijih, a to je, kako sama kaže, naročito istinito ako imaju dijete sa invaliditetom.

“Ima previše toga što se mora uraditi i mi samo guramo naprijed. Ja znam da mi treba predah. Znam da mi treba još više pomoći da bih imala taj predah. No, da bih to promijenila moram da se potrudim, odnosno da dodam još jednu stvar na listu svega što se treba uraditi i zato se samo nosim s tim onako kako najbolje znam. I, naravno, pojedem više kolačića. Očito da to nije rješenje, čak ni na kratke staze”, priča Jen i dodaje “Na kraju ću morati da usporim i povedem računa o stvarima koje su važne za mene kako bih postala majka kakvom me većina ljudi vjerovatno smatra. Moram naučiti da dišem, da se opustim i pročitam do kraja knjigu koju sam ostavila sa strane zato što je nešto drugo tražilo moju pažnju. Moram ponovo otkriti aktivnosti u kojima sam uživala prije nego što sam dobila ovu sjajnu odgovornost koja ide uz ulogu roditelja djetetu sa invaliditetom. Moram da vodim računa o sebi.”

Dok ne nađe vremena za samu sebe, Jen kaže da će nastaviti da objavljuje srećne fotografije na društvenim mrežama ne zato da bi nekoga obmanula, već zbog toga što ima dana kada ne stigne uraditi ništa drugo za sebe.

Izvor: The Mighty

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije