Oduvijek su postojale mame koje ne rade i ostaju kod kuće i mame koje će osporavati tu njihovu odluku. Sharon Brandwein je mama koja je morala da ostane kod kuće. Još uvijek se sjeća koliko ju je ta odluka boljela….
Oduvijek su postojale mame koje ne rade i ostaju kod kuće i mame koje će osporavati tu njihovu odluku. Sharon Brandwein je mama koja je morala da ostane kod kuće. Još uvijek se sjeća koliko ju je ta odluka boljela.
Ona i njena porodica su živjeli na Aljasci i jednog dana je išla po svoje kćerkice u vrtić. Tokom razgovora o tome kako su djeca provela dan, teta je Sharon dala u ruke njenu preslatku kćerkicu Grace.
“Nastavile smo pričati, a onda je Grace u jednom trenutku pružila ručice prema teti kao da je njeno naručje mjesto na kojem se ona osjeća najljepše, kao da tamo pripada, kao da je to njena mama, a ja sam samo stranac u prolazu. Taj trenutak je obilježio cijeli moj život”, priča Sharon, koja je tog dana u povratku kući plakala i tada je odlučila da mora biti mama koja će ostati kod kuće.
Nakon što je bol malo popustila počela je da računa koliko će morati raditi kako bi ona i njen muž Lou otplatili auto. Bila je prijatno iznenađena Louvom reakcijom – on se uopšte nije protivio njenoj odluci da kada odu sa Aljaske ona prestane raditi i ostane kod kuće. Djeca su bila mala, imala su samo godinu i dvije i trebala im je majka 24 časa dnevno. Trebalo je održavati i kuću. Vozila je djecu u vrtić, odlazila po njih, učila ih da idu na toalet, dekorisala je kuću i još mnogo toga. Bilo im je lijepo. No, jednog dana Sharon je odjednom pomislila da je svijet nastavio dalje dok je ona ribala kupatilo i zapitala se šta sad? Kćerkice su porasle i krenule su u školu, a ona se sve češće pitala šta bi sad stvarno trebala da radi cijeli dan? Planirala je obroke, nosila ručak mužu kada nije mogao doći s posla, radila po kući, ali je odjednom počela da osjeća da sve to što radi nije važno.
Foto: Pixabay.com
„Nakratko sam pomislila da bih možda trebala početi opet da radim, ali sam ubrzo shvatila da sve što sam nekad znala raditi više nije bilo relevantno i pitala sam se kako to može bilo kome da posluži kao primjer? Ohrabrivala sam svoje djevojčice da postanu nešto i da se oslanjaju na same sebe. Kada one kažu da žele biti poput mame, ostati kod kuće i brinuti o porodici ja uopšte zbog toga nisam ponosna i to me rastužuje. Ne želim da se one ikada pitaju da li su dovoljne, niti da se osjećaju kao da je svijet nastavio dalje. Želim da rade i postoje tako da se, kada im neko pokuša pomjeriti tlo pod nogama, one dočekaju na noge. Najvažnije što sam ja u životu uradila je to što sam podigla svoju djecu“, priča Sharon.
Nakon što je sjela i dobro razmislila o svemu, Sharon je shvatila da to što ona radi znači mnogo više. Ona je uvijek tu da pazi na svoju dječicu kada su bolesna ili da ih zagrli kada im to treba. Mnogi roditelji čeznu za vremenom koje ona uspijeva da provede sa svojim djevojčicama. Ipak, i dalje se ponekad zapita kuda to sve ide i zašto prolazi tako brzo. Smatra da je važno biti prisutan, ali isto tako je od značaja biti primjer nekome.
Foto: Pexels.com
„Ja sam svojim kćerkicama pokazala kako da budu ljubazne i saosjećajne prema drugim ljudima. Pokazala sam im kako da održavaju dom, a ne samo kuću. Čak sam im pokazala i kako da same pripreme piletinu za večeru. Sada kada su starije želim da im pokažem kako izgleda kada je čovjek ponosan na samog sebe i, mada to zvuči sebično, djelić mene želi da se one ponose svojom mamom“, priča Sharon koja danas radi kao književnica i blogerka.
Piše o stvarima koje voli i možda nada se da time pomaže drugim ljudima. Svoje tekstove završava na vrijeme i još uvijek je tu kad god nešto zatreba njenoj djeci i mužu. Pisanje, istraživanje i blog su joj dali novu svrhu. Raduje se radu na blogu i svako veče ne može da zaspi od ideja koje joj se motaju po glavi. Presrećna je zbog toga što ima nešto svoje u što može da pretoči svu kreativnost i dok piše svoj blog, njene kćerkice sjede pored nje i pišu svoje priče.
Izvor: Her View From Home
Uvijek sa olovkom u ruci jer volim da pišem. Zaljubljena u život i pisanu riječ. Po struci diplomirani novinar, u duši filantrop, a između toga prevodilac za engleski jezik. Volim kafu, crnu čokoladu i bademe. Mrzim nacionalizam, rat i zlobu.
