U polumraku razgovaram sa grupom dječaka iz Banjaluke. Imaju nekih petnaestak ljeta. Pomalo se otvaraju, kao škrinja prepuna tajni. Na površinu izbija mnogo toga što, priznaju, rijetko ko ih pita. A pitam ih da li su srećni, da li su…
U polumraku razgovaram sa grupom dječaka iz Banjaluke. Imaju nekih petnaestak ljeta. Pomalo se otvaraju, kao škrinja prepuna tajni. Na površinu izbija mnogo toga što, priznaju, rijetko ko ih pita. A pitam ih da li su srećni, da li su usamljeni, osjećaju li se lijepo u svom tijelu, šta žele, čemu se nadaju… Pitam ih da li su grubijani ili se ne stide da kažu djevojčici da im se dopada. Da li udarcima rješavaju međusobne probleme i da li im je blisko vršnjačko nasilje.
“On je mene gurnuo, a ja sam onda njega pljunuo.”
“Pa, dobro, zašto niste lijepo razgovarali, što se morate tući i pljuvati?”
“Zato što je on kreten.”
“Znaš, nije lijepo za nekog reći da je kreten.”
“Dobro, onda je glup.”
Pokušavam ih shvatiti. Jer, ne tako davno i ja sam bila u njihovim godinama. I svi mi stariji, a sad nerijetko prepuni osuda, smo prošli kroz to. Sjećam se da nije baš ugodno kad se “boriš sam sa sobom”, spoznaješ sebe, svoju seksualnost, uviđaš da se mijenjaš, tražiš svoje mjesto pod suncem, nastojiš uklopiti druge iz svoje okoline u taj svoj svijet. Pitam ih da li ih roditelji razumiju, da li razgovaraju s njima.
“Mama me nikad to nije pitala, to kao vi. Ja i kad joj se požalim nešto, ona mi kaže da se ne svađam, da nema vremena i da idem da učim”, priča mi jedan dječak, koji na moju konstataciju da je mama možda umorna kaže: “I ja sam, al niko ne brine.”
Iz banjalučke organizacije “Zdravo da ste”, koja se u okviru svog programa usmjerenog na promociju i zaštitu prava djeteta godinama bavi i temama u vezi sa zaštitom djece od nasilja, potvrđuju ove riječi, ali i moje strahove koji u razgovoru sa ovim mladim ljudima samo rastu – tinejdžeri su nam danas kao pusto ostrvo, može se do njih, ali samo rijetki to i učine.
“U nekim ranijim istraživanjima koja smo mi provodili sa djecom, znali smo od njih saznati toliko uznemiravajuće činjenice da smo uključivali i policiju. Takođe nas je brinulo i to što su djeca imala jako malo povjerenja u odrasle i izjavljivala da često ne prijavljuju nasilje jer im odrasli ne vjeruju i neće da se bave tim problemima”, govori Aleksandra Štrbac, psihologinja u ovoj organizaciji.
Pojašnjava da u svemu tome postoji i neki kulturološki obrazac po kojem se nasilje među djecom donekle smatra normalnim dijelom odrastanja u kojem se djeca uče kako da se “bore kroz život” i to sve naravno dok se ne desi neki tragičan slučaj, u kojem onda svi peru ruke od odgovornosti, a sva šteta se odražava na djeci, koja zapravo nisu kriva ni kad se nasilno ponašaju.
“To su ponašanje naučili, nisu se rodili s tim. Ovo što škole danas prebacuju odgovornost na roditelje, roditelji na školu, svi zajedno na opštu kulturu nasilja koja se kod nas skoro njeguje, ne vodi ničemu, dok se svako u svom domenu ne pozabavi alternativama i ponudi djeci nešto drugo”, ističe Štrbac za Lolu.
Mnogi primjeri koje mi predočavaju iz “Zdravo da ste”, a koji su rezultat njihovih opsežnih istraživanja i rada sa djecom, ne vraćaju nadu. Odnosno, ukazuju da su djeca suočena sa raznim izazovima, da ponekad uopšte ne znamo šta im se dešava, a vjerujemo da im se dešava samo dobro, da nerijetko ćute i trpe, kao i da se, shodno svojim godinama, ne umiju nositi sa vlastitom stvarnošću, jer zbog stida, straha ili neznjanja ne mogu ocijeniti kako da kanališu određenu informaciju ili stanje.
“Imao sam ja jednu drugaricu koju ko god je pitao ona je pristala da ima odnose sa njim, ali uvijek za pare. Uglavnom je to bilo 5 KM” (dječak, grupa 10-14 godina, Banjaluka).
“Ima jedna djevojčica u mojoj školi kojoj dječaci kupuju razne kozmetičke setove ili je počaste na velikom odmoru i ona bude sa njima” (djevojčica, 10-14 godina, Banja Luka).
“Desilo mi se to u autobusu, da sjedne čovjek do mene i da njegova ruka konstantno pada na moje koljeno, ja se pomjerim on vrati i tako… Ja pokušavam da pobjegnem, ne mogu da odreagujem” (djevojčica, grupa 15-18 godina, Banja Luka).
“Ima raznih stranica, samo za razgovore sa kamerom i ti nasumično klikaš. Imaš pravo 5 minuta razgovarati sa tom osobom i prebacuje ti na druge i samo se radi o skidanju, razgovorima o seksu i sl.” (djevojka, 15-18 godina, Banja Luka).
“Kad sam krenula u srednju školu, sestra od druga koja ima 13 godina, tada je spavala sa momkom koji ima 18 godina. Svima je kopirao njen chat u kojem je vrijeđa, kako je dobio šta je htio u mjesec dana. Taj chat su nakon nekog vremena imali svi njeni prijatelji, svi su pričali okolo, niko nije gledao kako se ona osjeća, a ona nije mogla ništa uraditi. Bio je stariji od nje 5 godina!” (djevojka, grupa 15-18 godina, Banja Luka).
Nervira me kad mi je prazna baterija. Nerviraju me ljudi koji lažu, a ne prestaju. Ja često prijavljujem nasilje među vršnjacima. Najviše me nervira kad me neko provocira ili izaziva. Da, u redu je nekoga napasti zbog cure.
Odgovori su to koje su mi dali stariji osnovci iz jedne škole u Čapljini. Kažu da i nasilja u školi ima, ali da su to najčešće izazivanja, tuče koje i ne prijave nastavnicima. Takođe, većina ih je na društvenim mrežama, poput Facebooka ili Instragrama, jer tamo, kako kažu, mogu da razgovraju sa vršnjacima, prate šta oni rade, ali i šta se dešava oko njih.
“Tuku se u školi ponekad, svađaju se, vrijeđaju, a znam da i puše i piju na velikom odmoru iza škole. Ipak, neću da pričam o tome, jer može se neko naljutiti ili me istući što sam ga izdao. Ja se nikad ne tučem, al ako me neko prvi udari vratiću mu”, kaže mi jedan banjalučki srednjoškolac.
Iz “Genesis Projecta” ističu da na osnovu iskustva mogu reći da tinejdžeri samo fizičku agresiju percipiraju kao zlostavljanje i nasilje, međutim, postoji čitav niz drugih oblika nasilja koje tolerišimo, ne prepoznajemo i ne reagujemo na vrijeme (permanentno verbalno uznemiravanje, ponižavanje, ismijavanje, omalovažavanje) i razni oblici prikrivenog fizičkog nasilja.
“Najmoćniju ulogu u predstavama imaju “gledaoci”, tj. navijači, posmatrači, “snimatelji” i oni koji ćute. Djeca bi morala postati svjesna da neprijavljivanje svakog čina nasilja znači direktno učešće u samom činu nasilja i da to vodi ka prihvatanju zlostavljajućeg ponašanja kao normalnog čina”, navode.
U jednoj evaluaciji velike akcije UNICEF-a u Srbiji koja se bavila prevencijom nasilja kroz škole, jedan od zaključaka je bio da je do najvećeg smanjenja nasilja, bez obzira na primjenjene metode, došlo u školama koje su “disale protiv nasilja”. Doslovno je tako napisano. Dakle, ako se i kolektiv i djeca i porodice usmjere na to, sigurno ćemo imati manje nasilja.
“Isto tako, licemjerno je djecu disciplinovati batinama, okružiti ih nasiljem sa ekrana i čuditi se kad oni svoje probleme počnu u jednom trenutku rješavati na isti način. Batina je iz raja izašla. IZAŠLA, što tačno znači da u raju batine nema. Ne znam može li se to jasnije reći”, poručuju za kraj iz “Zdravo da ste”.
Čitam, pišem i volim. Knjige, srce i ljudi. Zaista sve što nam treba.
