Praktična LolaŽivot

Psi nas cijene na osnovu toga koliko ih volimo

Petak uveče je posebno vrijeme u prebukiranom rasporedu rabina Jonathana Wittenberga i njegove porodice. Njegovo troje djece studira ili radi daleko od doma i ne mogu uvijek biti prisutni za praznike i posebne prilike, no jedan ukućanin nikad ne propušta…

Vesna Drakulic

Petak uveče je posebno vrijeme u prebukiranom rasporedu rabina Jonathana Wittenberga i njegove porodice. Njegovo troje djece studira ili radi daleko od doma i ne mogu uvijek biti prisutni za praznike i posebne prilike, no jedan ukućanin nikad ne propušta svečanosti. Pas Mitzpah se prvi pojavljuje za stolom kada primjeti da njegov vlasnik pere ruke. To je za njega znak da će se lomiti njegov omiljeni hljeb „Challah“. Nakon 12 godina provedenih u blizini rabina Wittenberga Mitzpah očito poštuje jevrejsku tradiciju, pa čak će vam pružiti i šapu kada čuje riječ „shalom“.

Prije Mitzpaha, porodica Wittenberg je imala psa Safi, ali je on, nažalost uginuo. No, rabin Wittenberg naglašava da su u proteklih 30 godina oba psa bila dio njihovog porodičnog života i pružali im utjehu, ljubav i društvo. U svojoj novoj knjizi „Things My Dog Has Taught Me“ rabin Wittenberg objašnjava da su psi njegovoj porodici dali i više od toga. On vjeruje da je, zahvaljujući svojim psima, naučio da bolje sluša, brže oprašta, prihvata stvari i bude fokusiraniji.

“Moji psi su od mene napravili boljeg čovjeka. Zaista se nadam da sam, zahvaljujući njima, postao i bolji otac, ali to je već nešto što biste morali da pitate moju djecu”, priča rabin Wittenberg i dodaje da, iako je ljubav prema psima drugačija od one koju osjeća prema svojoj ženi i djeci, ljudi ne bi trebali da omalovažaju snagu osjećanja koju čovjek može imati prema svojim kućnim ljubimcima. Isto tako, ne treba zanemariti ni pozitivni uticaj te povezanosti. Često ga zovu vjernici iz njegove sinagoge u Londonu i pitaju da li bi bilo u redu da se pomoli za njihovog bolesnog psa. Rabin Wittenberg ističe da mnogi ljudi svoje kućne ljubimce vole više nego što žele da priznaju zato što su oni osjećajna bića koja čine da se čovjek osjeća potrebnim. U njegovoj kući pas ne učestvuje u porodičnim svađama i nikada nije neiskren, već je prijatelj svima.

Rabin Jonathan Wittenberg, Foto: YouTube screenshot

Safi je rabin Wittenberg našao na ulici i donio ga svojoj kući. Kada je nakon nekoliko godina rođen rabinov prvi sin Amos, Safi i on su bili nerazdvojni.

“Amosova prva riječ je bila ‘pas’, a druga ‘amen’, što je sjajno”, priča rabin Wittenberg.

Porodični praznici su bili prilagođeni psima. Uglavnom su na odmor išli u Britaniju gdje i danas svi žive, pa su psi bez problema mogli da putuju s njima. Dani su im prolazili u šetnjama, trčanju po plažama i igranju. Kada su rabinova djeca odlučila da sagrade branu na plaži, Safi je ronio i donosio im veliko kamenje u svojim ustima. Psi su dio mnogih divnih uspomena porodice Wittenberg.

Mitzpah redovno prati rabina Wittenberga dok radi, bilo da je odlazi u sinagogu ili se sastaje sa vjernicima. Ukoliko njegovo prisuistvo nije priklando, Mitzpah će strpljivo čekati u autu.

“Nakon teškog dana, a naročito poslije sahrana, dam sebi nekoliko minuta vremena da prošetam sa Mitzpah i razmislim. To je prilika da budem sam sa svojim mislima iako nisam sam. Tišina mi je tada savršena utjeha”, priča rabin Wittenberg i dodaje “Čak i najbolji ljudski odnosi znaju biti dvosmisleni i kompleksni, ali sa psima je situacija mnogo jednostavnija. Oni nas cijene na osnovu toga koliko ih volimo. Ponekad je lakše pokazati emocije pred psom nego pred porodicom.”

Mitzpah, Foto: YouTube screenshot

Mitzpahino društvo je rabinu mnogo pomoglo nakon očeve smrti zato što, kako sam kaže, psi razumiju mnogo toga što ljudi ne kažu. Kada je čovjek tužan, pas će leći uz njega i saosjećati bez glasa. Rabin Wittenberg naglašava da ta vjernost može biti veoma utješna i kroz nju čovjek može više razmisliti o ljudskim vezama koje su mu takođe važne.

Kada je prije tri decenije prvi put u kuću donio psa rabin Wittenberg nije ni slutio koliko će se on i njegova porodica vezati za svoje kućne ljubimce. Godine 2010. pješačio je od Frankfurta do Londona stazom kojom je 1939. njegov djed, takođe rabin, bježao od nacista. Trebalo mu je tri sedmice da prijeđe taj put dugačak 450 kilometara i to je za njega bio i fizički i emotivni izazov. Njegov vjerni Mitzpah ga je pratio i na tom putu.

“Nisam mogao ni da pomislim na to da idem bez svog psa. Mitzpah je bio moj prijatelj, dio doma i uz njega sam se osjećao sigurnije”, priča rabin Wittenberg.

Svake večeri njih dvojica bi iscrpljeni stizali na mjesto na kojem će prenoćiti. Ponekad se dešavalo da Mitzpah zaspi na krevetu dok se rabin sprema za spavanje. Ne imavši srca da probudi svog vjernog prijatelja, rabin Wittenberg bi legao u vreću za spavanje na podu. Smatra da to baš i nije bilo pametno, ali za sve ove godine nikada nije naučio da ne popusti tužnom psećem pogledu. Na kraju krajeva, ko može da odbije uslugu vjernom prijatelju?

Izvor: The Guardian

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije