Prema zakonom predviđenim uslovima u RS, radna prava majki djece sa poteškoćama u razvoju, nalaze se u u zapećku interesovanja poslodavaca, okruženja, društva kao cjeline. Naime, ova ranjiva kategorija je sama po sebi suočena sa brojnim, svakodnevnim poteškoćama, s obzirom da…
Prema zakonom predviđenim uslovima u RS, radna prava majki djece sa poteškoćama u razvoju, nalaze se u u zapećku interesovanja poslodavaca, okruženja, društva kao cjeline. Naime, ova ranjiva kategorija je sama po sebi suočena sa brojnim, svakodnevnim poteškoćama, s obzirom da svaki dan, 24 časa vode brigu o svojoj djeci, kojoj je tuđa briga neophodna doživotno. Uz sve to, pravo da se zaposle kao “ravnopravni” članovi društva najčešće nemaju, jer, kako kažu, nerijetko su diskriminisane već na samom razgovoru sa poslodavcima, koji kad saznaju da imaju teško bolesno dijete zanemaruju njihova prava utemeljena u zakonu.
A zakon, recimo, kaže da sve majke djece sa invaliditetom ostvaruju zakonsko pravo koje im osigurava rad na četiri sata, a punu platu i uplaćene poreze za doprinos i zdravstveno, što je kod nas najčešće nepoznanica u privatnom sektoru. Takođe, prisutno je nekategorisanje i neprepoznavanje koliko vremena je potrebno za njegu djeteta svaki dan, čime nemaju mogućnost da imaju neki drugi posao, strah od neprihvatanja, problem stranačke pripadnosti, kolektivno nerazumijevanje, odnosno problem da ne znaju kome pripadaju i kome da se obrate za pomoć, a što kao posljedicu često ima ucjenjivanje i rad na crno.
Snježana Kljajić, majka djeteta sa invaliditetom i predsjednica Udruženja “Hrabro srce”, koje promoviše roditelje i osobe sa poteškoćama u razvoju, međutim, iz vlastitog iskustva navodi da niko o njima ne vodi računa, s tim što im, kako kaže, ne treba razumijevanje, jer njihov život može da razumije samo neko ko se bori sa istovjetnim nedaćama i problemima, već društvo koje će na konkretne načine da olakša život porodicama sa djecom iz OSI kategorije.
“Svašta nešto lijepo piše u zakonu, ali se ništa ne poštuje! Meni razumijevanje ne treba, to razumiju samo roditelji koji imaju istovjetne probleme, već samo da država radi svoj posao. Kod nas, međutim, niko nije dužan ništa da vam kaže, a svako prebacuje odgovornost na nekoga drugog”, naglašava Kljajićeva, ističući da ne treba zanemariti ni činjenicu da su neke od majke djese iz OSI kategorije samohrani roditelji koji, stoga, imaju dodatne teškoće da ispune potrebe za ekonomskom samostalnošću, ali i slobodnim vremenom, kreativnošću, odmorom…
Na ove, ali i brojne druge probleme sa kojima se susreću majke sa djetetom iz OSI kategorije (osobe sa invaliditetom), pokušali su da ukažu i u Centru za razvoj karijere (CERK), koji je kroz projekta “Ženski (ne)diskriminisana!” i Analizu položaja majki djece osoba sa invaliditetom na tržištu rada, približio položaj i stavove žena iz te kategorije. Podaci su – poražavajući.
“Naš cilj nije upiranje prstom u bilo koga, već prosto nastojanje da pomoću podataka do kojih smo došli, a kroz sinergiju rada institucija, udruženja i majki u nekom narednom periodu dovedemo do pozitivnijih promjena”, navodi Irena Ivetić-Mićić, projekt menadžerka CERK-a.
Svojim istraživanjem, sprovedenim od maja do oktobra na području Grada Banja Luka, su nastojali ispitati osnovne elemente koji utiču na položaj majke djeci OSI kategorije na tržištu rada – stepen informisanosti, podrška institucija, susret sa zapošljavanjem i konkretna lična iskustva sa poslodavcem. Od ispitanih 47 majki, njih 34 odsto je navelo da su informisane o svojim pravima pravima, a istovjetan procenat ih je pozitivno odgovorio i na pitanje da li imaju ili su imale priliku da rade u struci.
“Majke smatraju da društvo nije dovoljno upoznato sa njihovim problemima, sa oboljenjima njihove djece, ali je ovo istraživanje potvrdilo i da njih 100 odsto smatra da ne postoji organizacija ili udruženje koje se namjenski i sistemski bavi ovim problemom”, naglašava Ivetić-Mićić.
Poražavajući je i podatak koji kaže da svega 8 odsto ispitanih majki smatra da imaju podršku institucija, s tim da su njih četiri, koje su odgovorile pozitivno, kao primjer navele Centar za socijalni rad Banja Luka, kroz jednokratne novčane pomoći, te Gender centar Vlade RS, gdje su mogle da dobiju adekvatnu pravnu pomoć.
“Ova kategorija nije zapravo toliko zastupljena kroz, recimo, projekte, kao neke druge ranjive kategorije, ali je činjenica da ove majke često ne mogu da ostvare svoja prava, da su diskriminisane i da im je sistemska podrška neophodna. Stoga pozivam majke da koriste mehanizme ove države, jer im oni samo mogu pomoći”, ističe Ana Đurić iz Gender centra RS.
Zaključak pomenute Analize je da majke za ovakvo stanje najodgovornijim smatraju institucije i poslodavce, jer ne postoje mjere kojima se kontroliše da li se i koliko poštuju stavke Zakona o radu kojim se definišu njihova prava. Stoga je, uz konstataciju da je neophodna veća informisanost majki djece iz OSI kategorije, kroz seminare, edukacije i “časove prava”, evidentno da su one naslabija karika u tom lancu koji podrazumijeva i poslodavce i državne institucije, ali ne zbog svoje slabosti, već slabosti onih koji bi trebalo da podržavaju njihove porodice.
