Primijetili smo da u Republici Srpskoj imate dva besplatna pokušaja za žene da se podvrgnu vantjelesnoj oplodnji, u Federaciji nemate nijedan. U kantonu Sarajevo sada postoji mogućnost da se za dva pokušaja refundiraju sredstva i to ne u punom iznosu….
Primijetili smo da u Republici Srpskoj imate dva besplatna pokušaja za žene da se podvrgnu vantjelesnoj oplodnji, u Federaciji nemate nijedan. U kantonu Sarajevo sada postoji mogućnost da se za dva pokušaja refundiraju sredstva i to ne u punom iznosu. Tu odluku su nedavno donijeli, ali je samo pitanje vremena koliko će ta odluka zaista opstati i ona je samo za kanton Sarajevo. Tako da se stalno donose te parcijalne odluke. Ovo pitanje je jako važno, a posljedice nepostojanja zakona u ovoj oblasti ima posljedice za sve građane i građanke u BiH.
Počinje nam ovako priču Vildana Džekman, portparolka Inicijative “Građanke za ustavne promjene“, čije su članice kreirale dokument pod nazivom “Platforma ženskih prioriteta na Ustav“, u kojem nude konkretna rješenja kojima bi se iz Ustava Bosne i Hercegovine mogle ukloniti sporne diskriminatorne odredbe. U sklopu platforme jedan od prioriteta na kojem rade jeste i proširenje Kataloga prava odredbama vezanim za jedinstvenu zdravstevnu, socijalnu i prodičnu zaštitu. Članice su radile na ujednačavanju porodiljskih naknada, a tokom ove godine uočile su da se sve veći broj bračnih parova suočava sa problemom steriliteta i da tu takođe postoje neujednačeni procesi koji se dešavaju upravo zbog nepostojanja zdravstvenog sistema na državnom nivou.
Pored visoke cijene tretmana biomedicinske oplodnje, budući roditelji moraju plaćati različite terapije i lijekove, što znatno podiže cijenu cijelog postupka. Kako bi sebi omogućili šansu za osnivanje porodice, parovi se odlučuju i za promjenu prebivališta unutar BiH. Drugi podižu kredite. Džekman nam govori kako se jedna majka zna našaliti: „Jedno dijete smo uspjeli otplatiti, a banka je još uvijek vlasnik druge bebe“, jer kredit koji su podigli da se podvrgnu zahvatima još uvijek otplaćuju.
„Ono što je isto tako bitno spomenuti jeste da žene odlaze da rade tretman izvan granica BiH. Samim tim mislimo da se ne koriste kapaciteti koje ima BiH upravo zato što mi nismo osigurali jednu zakonsku regulativu. Žene koje uredno izdvajaju i plaćaju zdravstveno osiguranje nemaju ovakvu mogućnost u jednom dijelu entiteta u Federaciji, a u drugom već imaju. Znači, jednostavno se postavlja pitanje da li žena u Republici Srpskoj više vrijedi od žene u Federaciji? To zaista tako ispada“, govori nam Džekman.
Prije nego što su dobili blizance uz pomoć vantjelesne oplodnje, Nikolina Oro i njen suprug su se deset godina liječili od steriliteta. Kako nam Nikolina govori, najteže je priznati problem i početi ga rješavati, a onda su tu i druge poteškoće, poput doktora koji vas vrte u krug kako bi izvukli što više novca prije nego vas upute na proces vantjelesne oplodnje.
„Imali smo dvije procedure medicinski potpomognute oplodnje. Bili smo nezadovoljni prvi put kada smo otišli u Banjaluku, pa smo onda potražili privatnu kliniku u Srbiji gdje smo troškove pokrivali sami. Morali smo podignuti kredit ali Bogu hvala bilo je uspješno“, priča nam ona.
Da bi pokušala razbiti tabu oko steriliteta i pokazati da se ovaj problem treba uvrstiti u obavezno liječenje, Nikolina je pokrenula Udruženje Bebe1 iz Zvornika.
„Najveći problem je nepostojanje zakona i monopol jedne klinike koja vas uslovljava sa koliko postupaka možete da riješite svoj zdravstveni problem, tj. da dobijete dijete. Stalno se priča o nekoj bijeloj kugi, a oni su nas uslovili sa dva postupka vantjelesne oplodnje, umjesto da su uvrstili u obavezan vid liječenja do onog trenutka dok ne dobijete živo i zdravo dijete. Veća uspješnost bi bila kada bi ljudi bili psihički rastrećeni. Ti krećeš sa vantjelesnom i odmah imaš onaj strah, odmah si osudio sebe na neuspjeh. Građani su sto posto diskriminisani. Ako nemate novca, vi ste prinuđeni da idete negdje gdje vam ne odgovara usluga, tako da nemate pravo izbora ni ljekara, ni ustanove, ni ako vam nešto nije kako treba, nemate novca za dalje, možete samo sjesti i patiti“, smatra Nikolina.
Udruženje radi na razvijanju svijesti o sterilitetu kao bolesti, i nastoji pomoći ljudima kojima je pomoć potrebna. Kako naša sagovornica govori ljudi počnu razmišljati o tome, tek kada se sami ili njima bliske osobe nađu u takvoj situaciji, a i tada treba dosta vremena da se stanje procesuira.
Živimo u društvu gdje se žena smatra manje vrijednom ako prirodnim začećem ne može postati majka. Predrasude utemeljene na neznanju, nezainteresovanosti i religijskim uvjerenjima napravile su veo ćutanja oko teme o kojoj bi se trebalo razgovarati. Kako naša sagovornica Džekman govori, postoji splet stigme i osjećaj krivice koji žena prolazi zbog pritiska od strane društva jer se nešto nije “prirodno desilo“.
„Imala sam priliku da razgovaram sa jednom mladom ženom iz Tuzle, sa bračnim parom koji se podrvgnuo vantjelesnoj oplodnji. Ona mi je rekla da je zaista problematično na radnom mjestu jer žene ne primaju puni iznos plate ukoliko su na bolovanju zbog toga što se podvrgnu vantjelesnoj oplodnji. Tako da je i tu napravljena ogromna diskriminacija. Ispričala mi je i da se suočavala sa raznim pogledima u smislu manje vrijednosti nje kao žene, zato što ona nije u mogućnosti prirodnim putem da začne bebu nego se morala podvrgavati zahvatima“, govori Džekman.
Upravo zbog ovakvih slučajeva diskriminacije i ograničavanja prava bračnim parovima na biomedicinski potpomognutu oplodnju zbog nepostojanja zakonskog okvira, neophodno je što više pričati o ovome kako bi se konačno izglasao zakon. Međutim, kako smo pisali u prethodnom tekstu o prijedlogu okvirnog zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomugnutom oplodnjom, predloženi okvir nudi i kao mogućnost ženama koje nisu u bračnoj i vanbračnij zajednici da se podvrgnu vantjelesnoj oplodnji, a da se tako nešto usvoji u patrijarhalnom društvu u kojem živimo, ipak će trebati dosta vremena.
IVF (engl. in-vitro fertilization) je proces potpomognute oplodnje kod parova koji se susreću sa problemom steriliteta. Ukoliko parovi ili supružnici više od šest mjeseci imaju redovne odnose bez zaštite, a do oplodnje nije došlo, to ukazuje na mogući problem steriliteta. Dešava se da parovi imaju zdrav seksualni život, žena redovne cikluse, da su oboje generalno zdravi, da nemaju niti jedan od uobičajenih faktora rizika a pri tome i dalje ne mogu imati djecu. Zato je najbolja metoda liječenja neplodnosti zajednička procjena neplodnosti.
“Nakon što parovi urade pretrage kao što su npr. hormonalni status, HSG (prohodnost jajovoda) i Spermiogram kod muškaraca, tada se postavlja dijagnoza odnosno razlog zbog kojeg još nije ostvareno potomstvo. Ukoliko postoje indikacije da se radi o infertilitetu, parovima se savjetuje da prođu kroz proces IVF-a. Ukoliko sve ide svojim tokom postupak stimulacije (uzimanje hormona) traje otprilike 14 dana. Žena će u tom periodu da uzima određene doze hormona putem injekcija. Nakon uzimanja terapije, ukoliko su jajnici pozitivno odgovorili na prethodno korištenu dozu hormona, tada možemo reći da je žena spremna za punkciju jajnih stanica (OPU). U operacionoj sali ljekar aspirira folikule nakon čega embriolog u posebnim laboratorijskim uslovima izdvaja jajne stanice koje će oploditi sa prethodno obrađenim (najkvalitetnijim) spermatozoidima. Zatim se radi mikroinjekcija (ICSI) i spajamo jajne stanice sa spermatozoidima. Od 0-5 dana pratimo razvoj embrija u sali koje ćemo kasnije vratiti u matericu žene-embriotransfer (ET). Nakon urađenog ET žena 12-i dan radi bHcg nalaz iz krvi kako bi se utvrdilo da li je žena ostvarila trudnoću”, objašnjava nam Lejla Čaušević iz Bahceci centra za ginekologiju, neplodnost i vantjelesnu oplodnju u Sarajevu.
Tokom pet godina rada Bahceci centra u Sarajevu, rodilo se više od 600 beba. Nema apsolutno nikakve razlike između beba koje su rođene uz bilo koju potpomognutu oplodnju i beba koje su začete prirodnim putem. IVF trudnoća je kao i svaka druga trudnoća koja sa sobom nosi određene rizike.
