Naslovna vijestPraktična Lola

Recept za preživljavanje apokalipse: Budi mrtva umorna mama

Razabiram jutros jel još noć ili je svanulo, onako je nekakav smećkast vazduh u stanu, a radijatori se tek bude, jer kojem se još ložaču žuri, a onda znak za sms poruku. Kome je još do pisanije u ovo nedoba,…

Jelena Pralica

Razabiram jutros jel još noć ili je svanulo, onako je nekakav smećkast vazduh u stanu, a radijatori se tek bude, jer kojem se još ložaču žuri, a onda znak za sms poruku. Kome je još do pisanije u ovo nedoba, čak i za mene, kojoj je teg na mozgu podjednako u zoru i podne.

Pita me bivši muž jel nam zajedničko dijete ok. Pisao u tri sata poslije ponoći. Ja sve nešto razmišljam šta sam propustila, gledam gdje mi je dijete, sinoć je bilo tu. Oko mene tama, ta smećkasta, kad se pomiješa s dvije strane roletne, al vidim da je u krevetu gdje je i posljednji put viđen.

A onda najnaivnija moguća odluka. Odem da se informišem na Facebook. Jesam se izbacila iz svih grupa gdje se mame okupljaju i druže, jer to ne radim ni u ovozemaljskom životu, al lavina koju je izazvao bh. tornado je prevazišla pojam roditelja, nema tu više veze ko je samohran, ko imam baku da priskoči u pomoć, ko je juče radio osam sati, ko je kopao bunare, a ko gledao u toz. I ovi što ne rade, eto vidiš da socijalna politika utiče i na strahove od vremenskih nepogoda, jest se neki krepali radnik imao kad probuditi da misli o vjetru.

Tačnije, ima. Jer spoznajem da sam u grupi onih koji su i nakon vjetra ustali razmišljajući kako, majku mu, da i danas postignem da na vrijeme stignemo u vrtić, na posao, pa sve to u rikverc, imamo tri obroka, da se televizor ne uguši u prašini, da prebrišem podove jer će dijete opet pojesti mrtvog smrdljivog martina, da nazovem mamu i javim joj da mi krov nije pao na glavu i da ne pridavim majstora za veš mašinu koji je konstatovao da mi muž tu nije bio ni prošli put i da nije baš pametno da budem podstanar kad mogu da kupim stan na kredit, a nije uspio da izvuče čarapu koja je potrgala gumu i probila bubanj.

Foto: Zenza Flarini / Shutterstock

Udruženi roditeljski pokret, i to je, majke mi, ponekad za Hag. Koja je poenta vapaja u sitne sate, na društvenim mrežama, kad sav normalan pregažen svijet spava, to ima vremena da brine zbog vjetra; nek duva, ako sam u kući razmišljam da mi se ništa toliko loše ne može desiti, a da je gore od toga da u stanu iznad studenti treću noć zaredom prave žurku, dok ja na posao odlazim s očima k’o rakun.

Kako šta da radim, pa neću napolje, to jedino znam, jer ne znam zašto je sigurnije na udaru od sto kilometara na čas od sigurnosti koju pruža banjalučka novogradnja, sa popucalim zidom nakon tri mjeseca od tehničkog prijema i tuš kabinom na kojoj silikon već ne postoji. Stani fino pod štok ili lezi pod veći sto, ja tu primjenjujem pravila preživljavanja u slučaju zemljotresa, a ovo mi nekako dođe isto – pravila su glupa u oba slučaja i u oba slučaja će biti kako je najveći frajer, mislim na prirodu, odlučio.

Podižem roletnu, jer stvarnost mjerim po crno-bijelom psu iz komšijske kuće. Nema te salaukovine, što je nekakav izraz za nevrijeme koji sam spakovala u kofer kad sam pošla u Banjaluku, koja može poremetiti biološki sat tog bića, koje i po kiši i po snijegu, suncu i najvećim mrazevima leži na koji metar ispod mog prozora, na nekakvim granama, na ledini. I tako ja podižem roletnu, jer shvatam da sam nehajno spavala dok je tornado, valjda, preoblikovao svijet oko mene, pa i tu livadetinu na koju mi puca pogled, i shvatam da život nije stao. Pas je na granama.

Foto: SeventyFour / Shutterstock

Ja sad u nedoumici – kako je moguće da se svijet oko mene rastočio, da su ljudi bili uplašeni, da se nudila karta više za bijeg iz BiH, a pas i ja u nepromijenjenom ritmu. I shvatam da će umorni preživjeti sve apokalipse. Poput mene i ocvalog komšijskog kera, mrtvi umorni od svakodnevne jurnjave i vijanja kojekakvih slučajnih i namjernih prolaznika kojima smo se popiškili na nogu.

Da sam i htjela, nemam snage da kucam SOS u tri sata noću. Do tada sam promijenila tri agregatna stanja, jer u 22 časa je kod nas u stanu kao u kasarni, gasimo sve i život staje. Dok prethodno obavljam petominutni ritual potapanja nogu u slanu vodu i utrljavam anti-agying eye cream, jer valja se, osjećam da su mi i noge i ruke obamrle. Shvatam da jedva čekam da se ispružim, da spavam već u letu i da sad tih nekoliko sati sna ne bih mijenjala za smiraj bilo kojeg atomskog skloništa.

Kakav vjetar, kakvi bakrači?! Povjerovaću u to samo kad se mrtva odmorna probudim na ledini, pored crno-bijelog komšijskog psa, na madracu za koji ima još tri mjeseca da radim do otplate.

Naslovna fotografija: Pexsels.com

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije