FeminizamHrabra LolaNaslovna vijest

Nevidljive žene “Solidarnosti“

Nezavisni, samoupravni sindikat “Solidarnost“, rođen iz štrajka 1980. godine, predstavlja najsnažniji masovni pokret u poljskoj istoriji, na čijem čelu je bio poznati borac protiv komunizma Lech Walesa (kasnije i predsjednik Poljske). Ovaj sindikat sa oko 10 miliona pripadnika, od kojih su 50% činile žene, zaslužan je za pad komunističkog režima u Poljskoj.

Piše: Anja Zulić

Međutim, iako su žene bile prisutne ne samo brojčano već i aktivno učestvovale u akcijama i to od samog početka, o njihovoj ulozi tokom djelovanja “Solidarnosti“ nije se pričalo. Tek petnaest godina kasnije, u feminističkim krugovima u Poljskoj i inostranstvu počele su se voditi rasprave zašto i kako su žene izostavljene iz tako značajnog dijela poljske istorije.

Da li je ženama u Poljskoj bilo bolje 80-ih?

Kada se gledaju prava žena, moglo bi se reći da je za žene u Poljskoj bilo bolje tokom 80-ih (abortusi su bili legalni, poslovi stabilni), ali veliki broj žena uključio se u ovaj pokret. Zašto? Uključujući se u akcije žene su smatrale da se bore za slobodu, a samim tim sa padom komunističkog režima neće se poboljšati samo ekonomska i politička situacija, već i njihov položaj. Za vrijeme pokreta “Solidarnost“ u brodogradilištu u Gdanjsku radilo je preko 5.000 žena, a neke su bile direktno uključene u sam početak štrajka. Jedna od njih je i Anna Walentynowicz, čije je otpuštanje bilo direktan okidač za početak otpora. Vozačica tramvaja Henryka Krzywonos zaustavila je u centru Gdanjska tramvaj, i ta akcija dovela je do širenja informacija o štrajku i podrške protestima na drugim radnim mjestima. Alina Pieńkowska bila je treća žena iz brodogradilišta, koja je zagovarala da se štrajk nastavi kada su Wałęsa i ostali muškarci imali trenutke sumnje.

Nakon što je 1981. godine poljski komunistički lider Wojciech Jaruzelski proglasio vanredno stanje i uništio rukovodstvo pokreta hapšenjem preko 10.000 muškaraca i preko hiljadu žena, pojavile su podzemne novine „Tygodnik Mazowsze“, koje su uspjele održati aktivnosti pokreta na životu. Sedam žena proizvodilo je novine pokreta “Solidarnost“, a Helena Luczywo tokom skoro sedam godina uspješno je organizovala i rukovodila tajnom mrežom pisaca, urednika, štampača, disributera i kurira koji su se opirali komunistima. Novine su štampane u različitim kućama, koje su zbog sigurnosnih razloga često mijenjanje i zbog toga nazivane „plutajuće kancelarije“. Novine su bile osnovni izvor informacija Poljacima koji su podržavali pokret otpora, i sadržavale su intervjue sa zatvorenim liderima pokreta, kao i onim koji se nalaze u bijegu. Takođe su prikazivale i priče običnih ljudi koji su bili uhapšeni ili su pomagali u nekim akcijama otpora, kao i probleme sa nedostatkom hrane i nemogućnostima transporta sa kojima su se suočavali. Ove podzemne novine su bile i jedini izvor informacija za mnoge strane medije. Dok je politika komunističke partije bilo hapšenje hiljada “bezimenih ljudi“, u svakom broju novina bili su imenovani zatvorenici i mjesta gdje se nalaze, što je predstavljalo značajan resurs za međunarodne organizacije koje se bave ljudskim pravima. Iako su tada njihovi činovi dospijeli u javnost i bili prepoznati, kasnije se ispostavilo da poljsko društvo ipak ima neko drugačije viđenje slobode.

Povratak tradicionalnim vrijednostima

U to vrijeme, žene u Poljskoj se nisu deklarisale kao feministkinje, jer se feminizam povezivao sa komunizmom protiv čega su se one borile. Problemi i diskriminacija zasnovana na rodu za njih je bilo nešto što se ostavlja po strani, zarad veće dobrobiti, i onda se dogodio bum. Pripadnice “Solidarnosti“ nisu ni pomišljale da će umjesto slobode njihova prava biti ograničena. Masovni protesti počeli su ponovo 1987. godine i oformljena je nova struktura lidera “Solidarnosti“. U aprilu 1989. godine održan je “Okrugli sto“ između komunističkih lidera i lidera “Solidarnosti“. Raspravi je prisustvovala samo jedna žena.

Odmah nakon formiranja novog demokratskog parlamenta 1989. godine počele su kampanje za ograničavanje reproduktivnih prava, i kako je u jednom od intrevjua za New York Times aktivistkinja Umin´ska-Keff izjavila: njihova prava kao ljudskih bića su porasla, ali prava žena su se smanjila.

Početkom devedesetih veliku ulogu odigrala je crkva u propovijedanju značaja tradicionalnih vrijednosti koje su bile u Poljskoj prije rata. To se odnosilo na ukidanje abortusa i vraćanje “žena na njihovo mjesto”. Kada su lideri “Solidarnosti” zauzeli političke pozicije, jasno su pokazali da za žene nema mjesta tamo gdje su priveligije, moć i novac.

“Solidarnost je, za sve svoje govorenje o demokratskim praksama kao što su jednakost i izborno zastupanje, bila organizacija kojom su dominirali muškarci. Manje od 8 % političkog sastava činile su žene, iako su od ukupnog članstva i radne snage predstavljale 50 odsto”, ističe američka feministkinja i publicistkinja Shana Penn u svojoj studiji Writing themselves into history: two feminists recall their political development in the People’s Republic of Poland”.

Małgorzata Tarasiewicz

Feministkinja i mirovna aktivistkinja Malgorzata Tarasiewicz, bila je dio pokreta. U svom radu “Women’s Solidarity” dokumentuje slučaj rodne diskriminacije koju je iskusila kao koordinatorica ženskog odjeljenja u sklopu pokreta “Solidarnost”. Pošto se zalagala za žensku samoreprezentaciju i reproduktivna prava, što nije odgovaralo liderima “Solidarnosti”, Marian Krzaklewski, nadležni muški rukovodilac 1991. godine razrješuje Malgorzatau sa dužnosti i ukida ženski odjel.  Tada je već postalo jasno da od pretvaranja da rod nije bitan nema ništa. Tokom devedesetih žene počinju više da se uključuju u rasprave o ženskim pravima, ali opet protekle su godine dok se još jedna (zaboravljena) slika pokreta “Solidarnost” nije pojavila u javnosti.

Žene koje su radile u gdanjskom brodogradilištu, najčešće su obavljale teške fizičke poslove i vodile brigu o domaćinstvu, a u javnosti su ih reprezentovali njihovi muževi. Zbog takvog okruženja mnoge žene su imale zdravstvene probleme, a zabilježeni su i slučajevi seksualnih zlostavljanja. Prekretnica se desila 2009. godine, tokom obilježavanja 20 godina od prvih djelimično slobodnih izbora u Poljskoj. U sklopu proslave u Narodnom muzeju u Varšavi bila je prikazana izložba posvećena muškarcima koji su bili dio pokreta “Solidarnosti”, bez reprezentacije žena. Tek tada, mnoge žene koje predstavljaju akademsku zajednicu, poslovne žene i aktivistkinje uočile su da je nephodan novi  pokret koji će spriječiti dalje brisanje značaja i doprinosa koje su žene imale tokom djelovanja “Solidarnosti” i omogućiti raspravu o strategijama koje će osigurati veću vidljivost žena u poljskoj javnosti.

Tokom učešća u “Solidarnosti” žene su zanemarile jedan dio svog identiteta kako bi zajedno uspostavili sistem koji postoji danas. Pitanje pola bilo je stavljeno po strani kada su interesi nacije u pitanju. Zanimljivo je kako se kasnije situacija okreće i to postaje upravo jedno od gorućih pitanja, kako tada tako i danas. Iako skoro 30 godina kasnije, Poljska vodi borbu sa ženama i reproduktivnim pravima. Čisto sumnjamo da je to ta “sloboda” za koju su se žene “Solidarnosti” borile.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije