Jeste li pročitali vijest da je Milanu Simetiću, dječaku za čije smo ozdravljenje svi skupljali novac, transplantirana jetra u bolnici u Italiji? Naravno da niste, kad vijesti o tome tamo gdje čitate ili nema ili se izgubila među “poželjnijim” sadržajima.
Foto: Banglens / Shutterstock
Vijesti o djeci su nezaobilazne u svim medijima. Na društvenim mrežama ih takođe ne može čovjek izbjeći. Tu su apeli mladim majkama, preporuke šta jesti, kako ih obući, tu su priče o svim njihovim nadnaravnim talentima, o tome kako su sposobni za mnogo toga, iako ih mi najčešće doživljavamo kao mala, bespomoćna i samo takva bića.
U okeanu raznih savjeta i preporuka, koje imaju i svoju dobru stranu, malo će biti riječi o istinskim talentima među našom djecom, jer koga to još interesuje. Tek ponekog urednika kojem je dosadno, pa mu je na um palo da provjeri šta je sa djevojčicom iz bosanske zabiti koja je prosvirala klavir prije nego je progovorila. Kliknućemo koji put, ostati zatečeni, možda se zapitati da možda naše dijete nije tako neki latentni genije, i usmjeriti pažnju i tok moždane radnje na sasvim drugi sadržaj. O djetetu koje je sinoć, jutros ili prije nekoliko minuta posljednji put udahnulo. Bombastičan naslov koji je na svakom koraku, htjeli ga vidjeti ili uopšte ne.
Foto: thebureauinvestigates.com
Ali ne, neće to, najčešće, biti djeca koju su zatrpali zidovi kuće u nekom granatiranom dijelu nekog grada u Jemenu, gdje skončavaju od kolere, u bolnicama u kojima nema ni gaze, bez hrane i pitke vode mjesecima. Ni o Siriji više ne pišemo kao nekada, kada smo tugaljivo gledali u djecu netom izvučenu iz ruševina u Alepu, kako ćutke sjede, krvavog lica, u tamošnjoj bolnici, zagledana u neku bolju budućnost. I na Alep smo zaboravili, i na svu djecu tog grada, u kojem je i dalje rat.
Niko više i ne spominje porodicu dječaka čije je tijelo na tursku obalu izbacilo ledeno more, a pronašao čovjek koji je pokušavao spasiti još nekog migranta sa Bliskog istoka, vječno živeći sa prizorom beživotnog djeteta na pijesku gdje, inače, uživaju milioni turista, a čiji je put ka spasu prebrzo okončan. Svi oni su instant sadržaj, donekle predviđen da taj dan osiguraju dovoljan broj klikova, da vas još jedan dan prikuju za monitore, da iščitavate redove i redove o tome kako je sinoć preminulo dijete našeg poznatog glumca.
Foto: Pixabay.com
Umrlo dijete poznatog glumca. U tome je skoncentrisano sve što je potrebno da vijest bude čitana. I kakva je to vijest da je ugašen jedan dječiji život? Zašto je to uopšte vijest koja treba da preplavi sve ovdašnje portale? Samo zato što je to dijete poznatog glumca. A to vam je vijest samo zbog toga jer je profitabilna, ako ćemo posmatrati računicu onih koji je plasiraju. Jer, u čemu je zadovoljstvo da pišete o tome kako su ga roditelji pronašli, da budete patolog prije obdukcije, da postavljate fotografije, da pretresate po prošlosti porodice koja je ostala bez djeteta? Nema tu ni n od novinarstva, to je čisto lešinarstvo, nepoštovanje privatnosti i nečije boli.
Onda nastavljate o tome danima, breaking news, odnosno smrt jednog djeteta je za vas feljton. I radujete se širokim narodnim masama koje će da kliknu na to. Jer, drugog objašnjenja nema. Evo, pokušavam shvatiti zašto je o tako nečemu potrebno pisati u nastavcima, kad je prosječnom čovjeku ili, ako ćete pravo, čitaocu, tom komadiću publike, sasvim dovoljno da zna samo šta se desilo. A preživio bi i bez te informacije, jer ona neće promijeniti poredak stvari u vaseljeni, ako znamo koliko je djece upravo sad, dok ovo čitate, umrlo; od bolesti, u saobraćajnoj nesreći, nesrećnim slučajem, od ruke nekog psihopate, širom svijeta. Al ona nisu sin našeg poznatog glumca, znam.
I zašto čitate o tome toliko zdušno i prepričavate pročitano kasnije uz kafu? Dobro, zato što vas bombarduju takvim napisima, ali da ne čitate, ni njima se ne bi isplatilo da o tome pišu. Zašto s toliko žara ne čitate o djeci koja su pokrenula neki časopis, o djeci koja su osvojila medalje na nekom takmičenju, o onoj koja u poderanim patikama odlaze na svaki trening u lokalnom klubu, maštajući da će jednog dana igrati za Real Madrid ili Chicago Bullse? Znam, zato što to nisu djeca nekoga ko vam je poznat i što vas baš briga za njihovu tužnu životnu priču.
Milan Simetić u bolnici u Padovi
Zašto ne čitate vijest o tome kako je Milanu Simetiću, osnovcu iz šekovićkog sela Kalabače, transplantirana jetra u Univerzitetskoj bolnici u italijanskom gradu Padovi? Operacija je trajala šest sati. Milan, koji od rođenja ima problema sa bubrezima, koji su prošle godine potpuno otkazali, a ugrožen mu je bio i rad jetre, je sve junački izdržao, kako je i obećao svojoj majci prije operacije. Zato što je to mahom ono što ćete pronaći da pročitate. I zato što ćete se do te vijest teškom mukom probijati kroz redove i redove ispisane o koječemu.
Zbog ogromnih troškova koje iziskuje ovako složen medicinski poduhvat, a koji Milanovi roditelji nisu mogli da finansiraju, organizovana je humanitarna akcija regionalnih razmjera tokom koje je prikupljen novac za transplantaciju jetre. Novac je sakupljen i dječak je dobio novu priliku da ne živi u bolničkim sobama, već životom zdravog, bezbrižnog djeteta. Ovo je dijete ponovo rođeno, ali o tome nećete čitati. Jer, ne samo da nije dijete nekog poznatog glumca, već je i živo, a koga još interesuje nešto tako dosadno.
