Ljudi s olovkama

Alma Bahtanović: U autobusu

Juče sam imala čudan dan. Jutro je osvanulo vruće, sa onom poznatom, teškom sarajevskom sparinom prije kiše koja izaziva ružan osjećaj umora i bezvoljnosti.

Ljudi s olovkama

I baš to subotnje jutro odmah po ustajanju odlučim da posjetim one čiji pogled neću nikada više vidjeti niti glas im čuti – ali ipak su tu, stalno prisutni.

Šetajući neobično polako, kao da me nešto vuče i vrana nazad doguram do Druge Gimnazije, ulica Sutjeska – polazna autobuska stanica za Vogošću. Nađem jedno slobodno mjesto pored čovjeka sa nekom neobično velikom krpom za brisanje suđa u ruci. Čudim se ja što će mu krpa, ali to brzo zaboravim i sjednem nestrpljivo čekajući da autobus krene. Vozač sjedi, košulja mu mokra na leđima i mumlja nešto svome kolegi o štrajku, dugovima Grasa, kašnjenju plata i kako će se oni uskoro zvati Centrogras.

Kad je završio sa jadikovkama čujem onaj dobro poznati zvuk motora. Autobus konačno kreće. Koje olakšanje! Zapuhne me lagani povjetarac od otvorenog prozora i zatvorim oči u zabludi misleći da ću se tako bolje rashladiti.  Nakon par minuta vožnje autobus stade. Iz suprotnog pravca dolazi drugi Grasov autobus, pa oba vozača onako mimoilazeći se zastanu, otvore svoje prozorčiće i pitaju jedan drugog ima li vijesti o platama.

“Nema ništa, a bog zna kad će i hoće li uopšte…” Krenuše opet ovaj put nešto brže, svaki svojom uhodanom “džadom”. Vozač zaokreće prema Ciglanama i čujem kako kaže svom kolegi (koji jos uvijek stoji pored njega naslonjen na stub) “Ovaj Brko je dobar čoe’k a da ga samo čujes kako svira violinu, on ti je završio nake škole za tu muziku”. Moja vječna pratilja Mašta počinje da se budi. Pokušavam zamisliti vozača violinistu kao mladog umjetnika. Da li je ikad sjedeći u autobusu kao student pomislio da će njegove ruke voziti ovu žutu grdosiju ulicama Sarajeva? Da li ga je zabolilo kad u sitne noćne sate polupraznim autobusom prođe pored restorana iz kojeg dopiru lagani zvuci tog magičnog instrumenta? I dok tako vozača violinistu polako smjestam u grupu zvanu “Uništeni snovi” nešto me iznenada trgnu.

Tip pored mene skida kapu sa glave i onda onom svojom kuhinjskom krpom briše znoj sa čela i vrata. Potom okrenu glavu i pogleda u mene pa ne miče pogled (da nije htio da mi ponudi onu njegovu krpu pa da i ja uradim isto – mislim se ja onako sva preneražena). Sreća dođosmo na sljedeće autobusko stajalište, pijaca Zetra. Vozač naglo zakoči (što me uopšte nije začudilo, elem je čovjeku vruće, elem nema plata, pa što bi on onako pun gorčine mislio kako je nama ostalima).

To naglo kočenje na moju veliku radost odvrati pažnju vlasnika krpe od mene te on fiksira svoj pogled na žene sa punim cekerima što ulaze gurajući jedna drugu i uzalud se nadajući da će im neko ustupiti svoje cjenjeno mjesto. Gledam kroz prozor i pažnju mi privlače kuće onako neplanski razbacane – djeca što se ganjaju i igraju po dvorištima, a preko ograda vise oprani ćilimi. Teško priznajem sama sebi da ipak ima nekih čari u tom opštem neredu.

Dok autobus tako vijuga po uskoj i strmoj cesti osjetim kako rame onog tipa s krpom dotiče moje. To mi izazva neki neprijatan osjećaj te se primaknem još više prozoru. Opet ugledam ispred jedne trošne kućice obješena dva svježe oprana ćilima na ogradi, a iz njih brzo izlaze kapljice vode kao da jedva čekaju da dokuče suho tlo… “Otkud ovoliki ćilimi na sve strane, gdje god da se okreneš?” pitam se. Sjećanje na djetinjstvo na trenutak me omota u svoje nostalgično ruho. Sjetih se svoje bake i njenih ćilima, djeda koji nije volio to “doba pranja ćilima” nego bi zbrisao u obližnju i njemu omiljenu kafanu “Dva vola”. Onda bi onako pripit došao kući obično sa pratnjom od jednog ili dva sudionika u njegovom “zločinačkom činu”. Imao je običaj govoriti da je posjetio kafanu “Tri vola”, veli Ja plus ona Dva tamo… Baka bi se obično složila sa takvom postavkom…

Tip sa krpom nestao… hmm nisam ni primjetila kad je izašao i osjetih da lakše dišem. Na prazno sjedište bez riječi do mene sjeda mladić sa mobilnim telefonom u ruci nestrpljivo provjeravajući poruke svakih par sekundi. Zove neke brojeve više puta onako nervozno, čujem kako konačno nekom kaže da je ona otišla, otputovala s društvom na more a nije mu rekla. Jadi mladog Vertera? Možda….Ipak mi ga je nekako žao.

I on je ovdje kao i svi mi putnici ovog drndavog autobusa sa svojom, za druge tajanstvenom životnom pričom. Gledam kroz prozor i mislim kako nečije životne priče tek počinju, dok su se nečije davno ugasile kao svijeće na vjetru.

Riječi “svijeće” i “ugasile” trgnu me iz uspavanosti. Došetam se do vozača ne pokazujući da sam uzrujana i uljudno pitam jesmo li prošli stanicu Bare. Uz potvrdan odgovor on mi otvara vrata. Izlazim i idem teškim koracima nazad prema “vječnom lovištu”. Tamo ću onima koje idem da posjetim pričati o vozaču violinisti, o ćilimima, o jadima mladog Vertera, sve ću im ispričati o ovom čudnom ljetnjem danu. Pričaću glasno a ipak me niko neće čuti…

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije