Ljudi s olovkama

Cecilia Bogić: Zašto sam debela?

Da, debela sam. Jesam. Odavno već. Obožavam kolače, torte, kekse, čokolade, bombone…
Davno sam se prestala ogledati u ogledalo. Ne sviđa mi se što vidim. Nimalo. Ali sam sigurna. Samo ovako sam sigurna. Samo ovako me više neće povrijediti. Nikad više.

Ljudi s olovkama

Imala sam trinaest godina. Zaljubila sam se. Prvi put. Živjeli smo u istom selu, odrastali zajedno. Stariji je dvije godine. Lijep. Zgodan. Zabavan. Sve petice u školi. Marljiv. Dobar prijatelj. Zaljubila sam se. Ali bila sam stidljiva, pa sam mu pisala pisma. Znao je da sam to ja.

Djeca iz sela uvijek su se okupljala oko jedine prodavnice i napuštene kuće pored. Jednog ljetnog popodneva, sjedili smo tu, uživali u hladnu stare kuće. Odjednom su se klinci razbježali, ostali smo sami. Približavao mi se, stjerao me u kut. Znam da mi ti pišeš ona ljubavna pisma. Znaš, i ja sam mnogo zaljubljen u tebe… Ali to nije bio poljubac, to je bilo baljenje, žvaljenje ili šta već. Prepala sam se. Nije mi se svidjelo i otrčala sam kući.

Prvi poljubac. Toliko maštam o tome, i onda… ma ne, to nije to.
Ali jest. Bio je. Prvi poljubac. Prvi. Samo jednom je prvi.

Ispričavao se poslije. More lijepih riječi. Ljubavnih izjava. Ali nije mi se svidjelo, ne želim to više. Bio je uporan. Pratio me često poslije škole kući sa istim izgovorom.
Nije mi daleko škola, ali ima jedan dio puta koji baš ne volim. Sa jedne strane je rijeka, sa druge šuma, i ja, i par stotina metara do moje kuće. Nisam htjela. Lijepo sam mu objasnila da to nije to što ja želim, ali nije shvatao. Ti si glupa, nemaš ti pojma šta je ljubav ni poljubci. Sad ću ti ja pokazati šta je pravi poljubac…

Još gore. Samo osjetim njegove sline i njegov jezik. Grozno. Pusti me. To nije ono što ja želim. To nije ljubav iz bajke kakvu ja sanjam, niti si ti taj princ. Ma bit ću ja tebi sve što poželiš. Raskopčao mi je košulju. Zgrabio ruke kojim sam se pokušavala odbraniti. Potrgao grudnjak. Nitko ne prolazim tim putem. Nitko me ne čuje. Bacio me je na pod i posegnuo za mojim hlačama. Neki kamen mi se našao u ruci. Zamahnula sam. Udarila ga u rame. Zgrabila rusak i uradila ga još jače. I trčala kao nikad u životu.

Nisam znala šta da kažem. Niti kome. Šutila sam dugo.Izbjegavala da idem tim putem sama jer znam da je on tu negdje. Ali susreo me je jednom prilikom pri izlasku iz škole dok nitko nije gledao i ispričavao se. Ti si tako lijepa, imaš predivne grudi, i ja se ne mogu suzdržati u tvojoj blizini. Neće se više ponoviti. Oprosti mi.

Nisam. Bila sam ljuta. To nije nešto što se može preko noći oprostiti. Rekla sam mami. Nije mi vjerovala. Ma Ivan je divan dečko, ne bi on to nikada. To si ti nešto pogrešno razumjela.

Nisam više nikome spominjala. A bilo me strah. Užasno. Bojala sam se bilo gdje ići sama. U svakim zelenim očima vidim njegov bijes i požudu. A pratio me je stalno. Uvijek je bio u društvu pored mene. U školi. Uvijek sam kasnila iz škole kući, jer sam čekala prijateljicu da se skupa vratimo kući, jer ja nisam smjela više nigdje ići sama.

Proganjao me je i u snovima. Uništio mi je prvi poljubac, ali sa prvim seksom ćemo drugačije. Kad ja budem htjela, kad ja budem spremna.

Pokušao je još jednom, na istom mjestu, malo bliže mojoj kući. Pobjegla sam opet. Nekako.
Do osamnaeste godine me je bilo strah muškaraca. U svakom sam vidjela njega. Njegovu srdžbu, požudu. A kolači su mi se smiješili. Polako su se potkradili u moj život.

Sa osamnaest sve su moje prijateljice već imale dečke i prve odnose, samo ja nisam. A nisam im smjela reći zašto. Neće mi vjerovati. Matura je, svi slave, svi piju. Opustila sam se i ja. Njega nema više u blizini, preselio je u drugi grad. Sve su djevojke su seksi haljinicama, zašto bih ja bila drugačija? Tri starija dečka se čitavu noć vrte oko nas. Zgodni su. Šarmantni. Votka je udarila u glavu, ne znam više ni gdje sam. Polugola sam. U nečijem autu. Govorim stani, boli me! Ali ne staje, boli još više. Boli srce. Boli duša. Jednom je prvi put. Samo jednom i nikad više.

Kolači me jedino vole. Jedino me oni razumiju. Jedino oni mogu umanjiti moju tugu i bol.
Nisam to shvatila do prije par dana. To je odbrambeni mehanizam. Moja debljina. Kad je tijelo napadnuto, brani se. Nesvjesno. I upalilo je. Više me nitko ne gleda kao seksualni objekat, već kao odvratnu debeljucu. Nek i gledaju, briga me. Ja se ovako osjećam sigurno.

I dokle god je mišljenje ovog društva da je žena svojim izgledom isprovocirala muškarce da je fizički i seksualno napadnu, bit ću debela. Bit ću debela, odvratna, neprivlačna. Ali nikad više nijedan muškarac neće dići ruku na mene, nijedan više neće gurnuti ruku u moje gaćice, niti mi potrgati grudnjak.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije