Ljudi s olovkama

J. Č.: Sjećam se

Teške kapi kiše lupaju po krovu kao za uzbunu. Bude me iz i onako površnog sna. Otvaram oči i kao i svako jutro, ugledam prazninu ove sobe koja daje sve od sebe da pomislim kako je moj dom. Kako se ništa nije promijenilo.

Ljudi s olovkama

Foto: Martina Knez

Sivilo neba jedva da pronalazi svoj prolaz kroz zamračeni krovni prozor. Nepomična sam u krevetu. Sve se čini tako prazno. Nigdje čak ni sjene nema, pa ni moje. Jesam li uopće tu ili mi se samo čini?

Dok dišem osjećam dim cigareta koji je sinoć melankolično radio neke nepravilne oblike, a zatim nestajao. Slušam kišu kako neumorno i nemirno pada, osjetim je gotovo nasilnom i lice mi se pomalo mršti. Ali me taj zvuk potpuno obuzima…

Sjećam se kiše…

Kad nije lupala, nego mi kucala za dobro jutro.

Kad nije bila nasilna, nego zaigrana.

Kad nije bila tako siva, nego prozirna i čista.

Kad nije lomila krov, nego klizila po njemu.

Kad nije bila nemirna, već je svojom melodijom izazivala spokoj.

Kad nije padala za uzbunu, nego me zvala na ples u svom ritmu.

Sjećam se kiše…

Kad sam je razlikovala od suza na svom licu.

Kad me njen zvuk sretnu budio.

Sjećam se sebe…

Foto: Martina Knez

Kako otvaram oči i osmjeh mi se istog trena spušta na lice. Osjećam njenu blizinu. Okrenem se i vidim je kako još uvijek spokojno spava. Obuzima me sreća u tom trenutku kao da je prvi put, kao da se nisam već bezbroj puta pored nje probudila. Promatram joj lice, opušteno, mirno i najljepše. Upijam sve njegove crte, spremam ih u sjećanja kao da znam da će otići. Sjena joj pada na jagodice i ističe joj obraze. Usne nepomične i ravne. Kao i obično, ništa ne govore. Šute. A oči… ne mogu dočekati da se otvore. Jer kad se one otvore, skupa s njima kao da se otvori cijeli svijet. Sve prilike, sva radost, sva sreća, svaki cvijet; jer je upravo tad sunce izašlo.

Moje je tijelo potpuno rasterećeno i sve joj se više približava. Osjećam njenu kožu pod svojim prstima i kako se je sve složilo na svoje mjesto. Sve je upravo onako kako treba biti. Dah mi je opušten i usklađen. Sva osjetila izoštrena, da mogu osjetiti njen miris, glatkoću kože… Vidjeti joj lice, ramena, ruke, grudi, bokove… Čuti je kako diše. Osjetiti okus njenih usana kad me poljube.

Foto: Martina Knez

Oči joj se otvaraju i pogledaju me sneno i nježno. U sljedećem trenutku već budno i preplašeno. Zatim ih ugledam kako se udaljavaju, blijede i nestaju, odnoseći sa sobom tišinu i puštajući sve jaču i jaču buku koja ispunjava prostor.

Teške kapi kiše lupaju po krovu kao za uzbunu. Bude me iz dubokih iluzija. Otvaram oči i kao nikad do sada, ugledam prazninu ove sobe koja se ni ne trudi da pomislim kako je moj dom. Kako je sve kao i prije.

Shvaćam tako jasno, kao kad osoba prvi put u ogledalu ugleda istinsku sebe, da je odnos s njom uistinu bio takav; ona je spavala, a ja je budna i željna gledala.

A kad bi otvorila oči, opet je nestajala.

Tražila sam je, toliko puta. Put do nje bio je zatrpan snijegom na kojem nije bilo ni otiska stopala, čak niti njenih. Samo pusta bjelina do točke do koje oči mogu vidjeti. A iza nje… Duša ne može naslutiti ni postojanje grančice na mjestu na kojem je možda prije živjelo neko drvo. Ne slutim ništa, osim praznine. Čudno, tu ni zraka nema. Promatram… Ovaj snijeg niti ne svjetluca. Niti puca pod stopalima.

Foto: Martina Knez

To je mjesto u kojem sam se htjela udobno smjestiti ispred kamina?

Ali tu vatra ne može gorjeti.

To je mjesto na koje sam se htjela vraćati svaki dan?

Ali nema ni ulaznih vrata.

To je mjesto na čijim sam policama htjela ostaviti svoje stvari?

Ali tu nema ni zidova na koje se police mogu staviti.

To je mjesto na kojem sam htjela osjetiti toplinu ljubavi?

Ali hladno je.

Sjećam se nje…

Često je bila tu pored mene, tijelom. Znam to sa sigurnošću, jer znam kako izgleda svaki detalj njenog tijela.

Sjećam se…

Jednom, samo jednom je zaista bila tu. I dušom.

Ali na odlasku.

 

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije