Ljudi s olovkama

Selma Dervišević: Kada je smrt učiteljica života

Kako to inače i biva, događaji, knjige, razgovori, ljudi, koji će ti promijeniti život, ili da budemo skromniji bar shvatanje života, naiđu sasvim slučajno. Cijeniš ih onda još više, imajući na umu kako je sudbina varljiva i pomalo zločesta u svojoj igri, čiji smo nedobrovoljni učesnici.

Ljudi s olovkama

Claire Wineland, do prije nekoliko sedmica, ime koje mi nije značilo ništa, postalo je sinonim borbe, ustrajnosti, iskrenosti, te životne snage i energije. Za svojih dvadeset godina, boreći se sa cističnom fibrozom, preživjela je smrt šest puta, postajući dokaz da vjerovatnoća, ma kako mala bila, ne znači sigurnost.

S obzirom da su ljekari predvidjeli da neće dočekati deseti rođendan, pa ni šesnaesti, a kamoli dvadeseti, pripremala se i mirila sa smrću godinama. Njeno “vježbanje umiranja” svodilo se na “igru”, koju je još kao dijete osmislila – svaki put kada bi joj dali anesteziju prije operacije (a bilo ih je preko trideset), ona bi se pretvarala da zapravo umire, da su to njeni zadnji trenuci, da tone u san iz koga se neće probuditi.

Naučila je vremenom da prevlada strah od gubitka svijesti, od gubitka sebe. Stoički se pripremala, logički sagledavala činjenice, razumski i trezveno pisala zaključak ove knjige koju zovemo život. Mislila da je baš na “vrhu zadatka”, sve do prvog puta kada je smrt postala izvjesna kao i sljedeći pomak kazaljke sata, kada više nije bila igra, ni maštanje, ni zamišljanje. Smrt je zaista došla po nju, za ovaj trenutak se pripremala, sa njime se mirila.

Ali pomirbe nema. Ne postoji. Fatamorgana. Čista tlapnja, u koju vjeruju samo oni sa distance, oni koji nisu stali oči u oči sa smrću i vratili se da ispričaju svoju priču.

Ne postoji to životno uvjerenje, ta vjera i ideologija, ta filozofija i poezija koje će ti olakšati smrt i učiniti manje tragičnom. Nekako se uvriježilo mišljenje da se kvalitet i ispunjenost života pojedinca zapravo mjeri time koliko se, u svojim posljednjim trenucima, uspio pomiriti sa smrću. Da pred njom strahuju samo oni koji se kaju, koji žale za neproživljenim, neostvarenim snovima. Ostali, kao posljednji dokaz svog fantastičnog života, dobivaju orden za hrabrost i neustrašivost pred tim konačnim usudom. Claire me naučila koliko je zapravo to daleko od istine. Da je stvarnost suprotna od toga.

Okruženi tehnologijom današnjice, zaboravljamo da smo mi oni isti ljudi koji su, prije par stotina hiljada godina, lutali prostranstvima savane u potrazi za hranom i skloništem. Proniknuli smo u srž mnogih prirodnih pojava i fenomena, strah od prirode zamijenili divljenjem, ali i dalje je u nama ostalo mnogo od tog iskonskog čovjeka. Evolucija nas je oblikovala tako da se borimo za preživljavanje, da osjećamo strah od opasnosti, od smrti, da se borimo za život ili bježimo, ako se borba s neprijateljem čini uzaludnom.

Taj motiv za preživljavanjem je u našim genima, to je instinkt koji je ljudski rod održao u životu. U današnje vrijeme, većina nas se svakodnevno ne susreće sa opasnostima, ali u trenutku kada se osjetimo ugroženim, kada dođemo pred smrt, instinkt nastupa. Postaješ onaj isti čovjek od nekoliko stotina stoljeća prije, sa samo jednom željom – da preživiš. Kako Claire kaže: “Bez obzira koliko godina da imaš, ti se pretvaraš u petogodišnjaka, kojem kradu omiljenu igračku, a on plače i čuva se za majčinu ruku, sklupčan u fetalnom položaju u njenom krilu”.

U tim posljednjim svjesnim trenucima krije se spoznaja o veličanstvenosti i posebnosti postojanja. Naučnici su proračunali da je vjerovatnoća da si “ti rođen kao ti” 1:400 triliona (400 hiljada milijardi). E to je životna lutrija koju si ti dobio, sa gotovo beskonačno malim šansama!

Ovo je činjenica koju malo ko od nas shvata ili o njoj razmišlja, ali koje itekako postanemo svjesni u našim posljednjim trenucima, mada vjerovatno ne u ovako matematičkom smislu. Claire je postala svjesna nje dok je hvatala, kako se tada činilo, posljednje udisaje, grčevito nastojeći zgrabiti bilo šta oko sebe, baš kao da će je taj fizički kontakt očuvati u životu. Shvatila, vratila se i danas priča o svojim iskustvima sa gotovo propovjedačkim žarom, šireći svijest o posebnosti i životnoj radosti.

Ja bih voljela da ovih činjenica postanemo svjesni mnogo prije naših posljednjih trenutaka.

Da postanemo svjesni da smo samo djelić tkanja ovog beskonačnog Univerzuma i izvučemo svoju skromnost iz toga. Mi, koji smo razumom obdareni i time privilegovani da ne budemo prosto samo posmatrači grandioznosti stvaranja i života. Izvucimo odgovornost iz toga. Odgovornost da saznamo što više, o biti stvari, o svrsi stvari, ne samo da učimo njihova imena. Prihvatimo sebe, sa svim svojim posebnostima, u svim svojim dimenzijama. Živimo ovdje i sada, osvješćujući i propuštajući kroz sebe svaku emociju.

Naučimo da ne postoje loše emocije, samo naše loše reakcije na njih. Ne dopustimo da nas “popravljaju” jer smo tužni i bolni. Naučimo da je u redu plakati kada nam se plače. Da je u redu smijati se kada nam se smije, bez bojazni da ćemo zbog toga prizvati neke zle sile, da ćemo “oplakati”. Naučimo da je u redu i maštati, iako imaš trideset godina. Da biti djetinjast nije loša osobina, naprotiv.

Jostein Gaarder kaže da “jedino što nam je potrebno da bismo postali dobri filozofi, jeste sposobnost da se začudimo”. Sva djeca imaju tu sposobnost, koju mi odrasli vremenom izgubimo. Mi tako zaboravimo postavljati pitanja: “zašto?”, “kako?”, “šta ako?”, “ali kako?”. Nama se stvari podrazumijevaju, iako od suštine znamo tako malo. Zato, čudite se, maštajte, otkrivajte, budite dijete! Svakim pitanjem, makar neodgovorenim, dodajete bogatstvu vašeg života, jer time postajete svjesni njegove posebnosti.

I tada – borite se više, volite više, osjećate jače, živite potpunije. I opet, kada kucne vaš posljednji čas, borite se za još jedan udah, još jedan treptaj, samo još jedan otkucaj, samo još jednu misao.

Pročitaj još

Od iste osobe




Najnovije